Četrdesetosmogodišnja Sofija Greč (Sophia Grech) je kao dijete imala poteškoća u čitanju i pisanju, a gledanje na sat nije mogla da savlada do 12. godine.

Godinama je vjerovala da je prosto manje inteligentna, ili “malo drugačija”. Ipak, jedna je od mnogobrojnih žena kojima se uspostavi ova dijagnoza.

Sofija Greč je nastupala pred predsjednicima i kraljevskom porodicom, uključujući i princa Čarlsa i njegovu majku, kraljicu Elizabetu Drugu. Nastupala je u opernim dvoranama i koncertnim salama širom svijeta.

I kada kroči na binu, u glamuroznoj svečanoj haljini, publika ne može ni da sluti kakve zdravstvene poteškoće krije ova operska pjevačica.

“Moja koža je jako osjetljiva, i štremaple me škakiljaju, pa ispod obično nosim pamučnu pidžamu”, rekla je Sofija za Daily Mail. 

Razlog zbog kojeg je njena koža toliko osjetljiva će vas možda iznenaditi: 48-ogodišnja Sofija ima autizam. Njena životna borba sa ovim stanjem je, kako sama navodi, bio “živi pakao”, jer dugo nije znala šta je tačno u pitanju.

Autizam utiče na to kako osoba komunicira i doživljava svijet oko sebe, čineći tako “jednostavne”, svakodnevene stvari – izazovima.

Dok postoje genetički faktori, tačan uzrok se još uvijek istražuje. Postoji, doduše, povećan rizik po bebe čije su majke rodile poslije 35. godine, a čiji su očevi stariji od 40 godina. Isto tako, neke studije navode i enviromentalističke prilike (uticaj prirodne okoline) kao jedan od uzroka.

Tradicionalno je viđeno kao stanje koje pogađa uglavnom muškarce, ali se i broj žena koje imaju simptome konstantno povećava. Simptomi uključuju neprilagođenost u društvenim situacijama, ali ipak variraju između muškaraca i žena.

Kada pogleda unazad, Sofija shvata da je imala simptome čitavog života.

“Uvijek sam bila anksiozna tokom nekih bitnih situacija, dok sam pokušavala da kažem pravu stvar. Ljudi su jednostavno mislili da sam manje inteligentna, što je bilo uvredljivo i sramotno za mene.”

Imala je poteškoće u čitanju i pisanju te nije mogla savladati gledanje na sat do 12. godine. A i to su stvari koje ukazuju na autizam. Imala je problema i u srednjoj školi, čak su je i vršnjaci zbog toga maltretirali. Jednom su  njenom glavom probili staklo na prozoru.

“Pobjegla sam kući i sakrila se u bašti.”

Iako je imala divnu porodicu, nikada im nije rekla kroz šta sve prolazi. Njen je jedini izlaz i spas bilo pjevanje. “Imala sam bogat operski glas još kada sam imala osam godina, i od tada stalno pjevam.”

“Kada pjevam imam osjećaj da sam u nekom svom svijetu, u kojem nisam to dijete koje su zadirkivali, mogu biti neko drugi.”

Sa 13 godina je prešla u drugu školu, i njen je tadašnji profesor muzičkog ubijedio Kraljevski muzički koledž (Royal College of Music) da joj pruže šansu.

Sama je naučila da čita note, ali kada je došlo vrijeme za audiciju, profesor joj je ipak rekao da zaboravi, jer – nije bila dovoljno bistra. Bila je obeshrabrena, ali je ipak aplicirala. Dobila je više ponuda, između ostalog i onu Kraljevskog koledža, koju je na kraju i prihvatila.

Iako je nadmašila sva očekivanja (u pjevanju), često je kritikovana jer je njen način govora bio “prejednostavan”, te je često pogrešno izgovarala riječi i zamuckivala (još jedan od pokazatelja autizma).

Ipak, još je tada tečno pjevala na sedam jezika.

Postala je internacionalana zvijezda, ali anksioznost je ostala: morala je do detalja isplanirati svako putovanje vozom ili avionom – u protivnom bi imala nervni slom.

“Tokom jednom leta sam imala napad histerije; vrištala sam i ljuljala se naprijed-nazad na sjedištu.”

Kapetan ju je smirio tako što ju je pozvao u svoju kabinu da sjedi s njim, i rekao joj je: “Gledaj dolje – izgleda kao da uopšte ne pomjeramo, zar ne?” Nastavio je da priča s’ njom i tako je smirio.

Budući da je znala da nešto nije u redu, 2005. je odlučila da potražiti pomoć. Njen partner i njena sestra su posumnjali da je u pitanju autizam, ali ona ih nije slušala. Ipak, bili su uporni te je otišla u centar koji se bavi upravo autizmom kod starijih osoba gdje je saznala da ima Aspergerov sindrom , jedan od poremećaja iz autističnog spektra.

“Osjetila sam olakšanje – to je objasnilo toliko toga”, kaže.

Sve je odjednom imalo smisla – užasavanje od same pomisli na druženja, osjetljiva koža, osjetljivost na zvukove i dodir, pa čak i njena nemogućnost razumijevanja putokaza na sceni.

“Crtala sma sebi putokaze na sceni, i to u boji, jer sve vidim u boji. Pitala sam uvijek da li sam ja jedina koja to radi?”

Dobila je stručnu pomoć i naučila je kako da se nosi u stresnim situacijama. Postoji norma koja nalaže da u određenoj starosnoj dobi već morate da se nosite sa svim društvenim situacijama. Ali, ukoliko imate autizam, te stvari idu malo teže.

Jednako tako, postoji vjerovanje da je autizam stanje koje pogađa samo mlađe i ukoliko ste već odrasla osoba sa karijerom i porodicom koja, dakle, prividno vodi “normalan” život, nije moguće da imate autizam.

Čak i ako žena posumnja da ima autizam, na dijagnozu se dugo čeka. Sofija još uvijek osjeća gnjev zbog patnje koju je pretrpila.

“Svaki put kada nastupam na nekoj svjetskoj bini, zazvoni mi u glavi izvještaj iz moje srednje škole, pisalo je:

‘Sofija nije naročito bistro dijete te vjerovatno neće postići mnogo u životu’”, zaključila je Sofija Greč.

/dailymail.co.uk/lolamagazin/