“Rijetki su bili dani kad je naše malo mjesto izlazilo iz svoje tišine i čamotinje. Ta naša malovaroška čaršija drijemala je od četvrtka do četvrtka, između dva pazarna dana.”

Jedino tad ona bi oživjela i izašla iz svog mrtvila. Mnoštvo svijeta sleglo bi se u grad da nešto proda i kupi. Kad rodi godina to se vidi i po placu, koji je pun svega. Sve je bilo i previše jeftino za one koji to s teškom mukom stiču i koji su to morali ppodavati u bescjenje. A opet gradska sirotinja u besparici nije imala za šta kupiti. Tako pazarnim danom.

A kad dođu dani vašara, onda je sve na nogama i naše mjesto se ne može prepoznati. Jedan je vašar u godini i svi ga iščekuju kao događaj koji će, bar u ta tri dana, makar nešto izmijeniti u njihovom svakodnevnom monotonom životu. U opštem siromaštvu i praznini vašar je bio događaj koji je imao drugo i drugačije značenje…

Važno je bilo da se osjeti i doživi onaj duh vašarski, njegove čarolije, metež, talambasi, mirisi. Da se uđe pod vašarsku šatru, sjedne na ringišpil, okuša sreća. To je bilo najvažnije i u svakom je postojala želja za tim dernekom.

Za mnoge to su bila mala zadovoljstva za velike bočove duše. Ne mora da se samo potroši i kupi. Zadovoljstvo je bilo i da se prošeta, proviri, oslušne, pomiriše. Jer, nisu vašarske predstave bile samo pod šatrama. Cijeli vašar je bio jedna velika predstava za koju nije bila potrebna ulaznica…Neko je, možda, stisnuto i posno životario cijelu godinu za ovaj jedan dan vašara, pa ga je i želja i muka natjerala da se ovdje isprazni, rastereti…Na Malu Gospojinu vašar je na svom vrhuncu. Nije živo samo na vašarištu. Svi placevi i marveni i žitni, puniji su i bogatiji. Tog dana je i slava kod crkve, pa je u i oko nje puno svijeta. Čuje se pjesma i odjekuju svatovske puške.

Puno je i fudbalsko igralište. Na trkalištu se održavaju tradicionalne konjske trke i to je prilika da vidimo Groma i Munju. U parku sve bruji od glasna razgovora i veselja. Pod šatrama udaraju tambure i bubnjevi, ječe harmonike, cvile violine, pište zurle, nadmeću se promukle pjevaljke. Za stolovima najviše seoskog svijeta. Pred njima pune zdjele pečenja i krigle piva…”

/Radivoje Zarić/