Praznicu su i u svemu valja naći smisao. Ljudi obično kažu da se sve dešava sa razlogom, šta god da im se desi, dobro ili loše. Naravno, mnogo je lakše pronaći smisao dobrih stvari, za loše se vrlo češće prvo pitamo:“Zašto ja? Zašto baš meni?“ Odgovor dobijemo tek nekoliko godina kasnije, kada se iz momenta sadašnjosti, preselimo u prošlost i zaključimo da nešto nije bilo onako kako je bilo, nas danas ne bi bilo tu gdje jesmo.

Moju sklonost ka pisanju otkrili su još u osnovnoj školi. Nastavnica Dragica, prepoznala je moj talenat, i uvijek me je ohrabrivala da pišem. Bili su to lijepi momemti. Trenutak kada sam ugledala svoj rad okačen na zidu u školskom holu i shvatila da ga druga djeca čitaju, izazivao je u meni izuzetno osjećanje ponosa.

U srednjoj školi sam počela da pišem pjesme, to sam radila uglavnom sjedeći na drvetu na Bikavcu, koje sam odabrala kao mjesto svoje neiscrpne inspiracije ili negdje uz obalu Drine i Rzava, rijeka koje su me činile smirenom. Sjećam se plave sveske u koju sam piskarala sa tankim koricama i žutim listovima i prešvrljanim riječima, za koje mi je izazov bio smisliti nove.

Nisam je nikome pokazivala. Stidiljivo sam je čuvala za sebe i smatrala da ono što radim nije dovoljno dobro da bi bilo ko čitao. Iz pismenih radova koje sam pisala, dobijala sam loše ocjene. Kada napišem rad za drugaricu, ona dobije pet, a ja najviše trojku. Profesorica koja nam je predavala, smatrala je da je poneka gramatička greška koju napravim i to što su moji radovi previše tužni, kakva god da je tema, dovoljno da ne dobijem više od te ocjene. Sjećam se prve, vrlo dobar (4) ocjene, kada sam pisala o Kamijevom romanu „Stranac“, da me je začuđujuće pitala, da li je moguće da sam ja protičala knjigu. Iako sam ja uvijek čitala i to različite žanrove, kao što činim i sada. Kako su te ocjene bile mjerilo znanja, a druge pohvale nisu bile ni važne, jer mi je profesorica srpskog jezika stalno govorila da nije dobro, ja sam polako počela da sumnjam u svoje sposobnosti. Interesovanje sam izgubila, a krhkog tinejdžera u sebi sam uvjerila da ne zna da piše, pa sam polako i odustala. Bacila sam svoju plavu svesku u Drinu, jer mi se u njoj sve činilo glupo i besmisleno.

Godinama ništa nisam napisala. Sjećam se da sam bila toliko nesigurna u ono što pišem, da sam kolegicu sa posla uspaničeno pitala da li je dopis koji sam trebala poslati nekoj javnoj instituciji kako treba napisan. Smiješna stvar je bila da je dopis zvučao ovako:

“ Poštovani,

U prvi razred je upisano ukupno 39 učenika.

Lijep pozdrav!

Nevenav Lalić“

Naravno oko tih formalnih stvari sam se brzo oslobodila, ali stalno mi je u glavi brujala misao kako treba opet da napišem pjesmu. Dvije godine sam švraljala, brisala, pisala, cijepala i ništa. Skoro sam opet odustala, kada sam jedno veče uspjela da opišem svoje emocije kroz stihove. Bilo je tu svega par riječi, ali meni nekako dovoljno lijepo da liči na pjesmu. Stidljivo sam je pokazala kolegi Zoranu koji me je natjerao da je objavim na Mikro mreži. Miks emocija koje sam imala ne mogu trenutno opisati, od uzbuđenja što konačno nešto objavljujem, do zaprepaštenja reakcijama koje ne znam kakve će biti. Prošlo je ok. Počela sam opet krijući da pišem, različite forme, od poezije do proze, nisam objavljivala, a onda sam na istom ovom portalu istresla svoje nezadovoljstvo prema državi. Ovaj put me natjerao, Bojan. Kažem natjerali, a u stvari mislim ohrabrili. Od tada pišem. Nekada rijeđe, nekada češće, ali pišem. Važno mi je da sam vratila svoju sposobnost da se izrazim. Da sam naučila da reakcije mogu biti i dobre i loše i da sa onim što ja radim ne mora da se slaže svako, niti svakome mora mora da se dopada. Tek danas mi je jasno zašto se profesorica iz srednje škole pojavila u mom životu. Nastavnicu Dragicu i njenu podršku koju mi je pružila nisam dovoljno cijenila, jer ako je samo jedna osoba, koja to isto nije uradila, uspjela da poljulja moje samopouzdanje i da odbacim sve savjete i ohrabrenje koje mi je dala, podrška, kao bitan segment napredka u bilo čemu, za mene nije imala vrijednost. Upoznajući sve ove druge divne ljude koje sam pomenula, naučila sam mnogo toga, ali prvenstveno da cijenim čak i jednu, jedinu riječ koju mi ljudi upute, a koja me gura naprijed.

I vama želim da pronađete smisao za praznike. Da se u ovoj godini okružite osobama koje vam daju podršku, ali da je isto tako pružite i vi, svima kojima je potrebna da poslije ove izuzetno teške tri godine krenu naprijed. Srećni praznici!