Tek što me san uhvatio pored sparne noći u kojoj sam se samo okretao po krevetu, za čitanje nisam imao raspoloženja. Na moja vrata zakuca neko tri puta i sa druge strane se tihim glasom začu ”Gospode Isuse Hriste, sine Božiji pomiluj nas” (na Svetoj Gori je običaj da se tako najavljuješ kada nekom kucaš na vrata, sa druge strane kao što sam ja i ispoštovao obično se čuje ”Amin” kao znak dobrodošlice.

Sa petrolejskom lampom u ruci koja mu je osvjetlavala oči i gustu smeđu bradu, jedinje vidljive naznake lica monaha prekrivenog panom. Pana se nosi samo na bogoslužbenim dešavanjima i to mi je bilo unutrašnje pitanje kada sam rekao ”Oče dva je ujutru, gori li šta”?

– ”Ustaj smlato, idemo na bdenje, dogovorili smo se”.

– ”Ali…”

– ”Ništa ali, opremaj se, čekam te ispred, idem da vidim spava li Stavro (pas, rase lagotoromanjolo). Ja sam Stavru šišao svaka tri mjeseca, otac Kozma bi mi vazda davao neki ‘džeparac’ za to iako sam ja to volio da radim. Stavra bih rekao neke stvari koje krijem i sam od sebe, a nekad mora čovjek nekom da se izjada, kažu kad nemaš kome otiđi na rijeku. Iako je more bilo na sat pješačenja ali Stavro je bio tu moj ispovjednik.

Dok sam bunovan navlačio pantalone i košulju već sam mogao načuti kako mu Stavra skakuće oko mantije. Spoljnja vrata bila su otškrinuta, kao i moja od sobe. Čuo se koncert cvrčaka sa našeg imanja i zadihana vreća dlaka oko njega. 

Kozma je rođeni Čeh, po majci Rus, muzikalno nadaren i harizmatičan sa boljim srpskim akcentom od mene. Po Pragu je nastupao kao DJ po nekim dobrim klubovima, bio je poznat izgleda, tako sam stekao utisak. Na nagovor jednog od prijatelja iz ‘Juge’ kako on kaže krene na ljetovanje u Crnu Goru, pošto se ništa ne dešava slučajno oni završe u Cetinjskom manastiru na konaku. Kozma, tadašnji Vjačeslav odmah ujutru je odlučio da želi ostati na tom mjestu. Mitropolit Amfilohije toga dana je trebao doći povodom praznika Spasovdana. Vjačeslav DJ, faca iz Praga postaje monah Kozma, Amfilohije ga zamonašio kroz koji mjesec. 

Kad sam ga samo jedne istina prilike upitao ”a zašto” dobio sam odgovor, dogodio se momenat ljubavi. Milane znaš, valjda takve o kakvoj svako sanja i svakome prilazi na drugačiji način. Zadovoljio sam se tim odgovorom i nismo to više uzimali za temu. Po njegovom ponašanju i ophođenju prema sebi i okolini shvatio sam da me nije lagao, živio je tako kako je vjerovao i neki oblak sile ga je uvjek pratio. Čovjek bi se osjećao jako ugodno u njegovoj blizini. Kao na nekom sigurnom mjestu. Ima divan smisao za humor, naročit, koji te potakne da iz jednog, malo drugog ugla posmotriš situaciju oko sebe. Lično smatram da to mogu samo inteligentni ljudi. Obesmislio bi neki problem ili ukazao na nešto do tad neprimjetno. 

Željan veće duhovnosti o kojoj je čitao u hrišćanskoj literaturi, iz života podvižnika i asketa prošlih vjekova, koji su uistinu doprinijeli razvoju hrišćanske, pravoslavne misli. Njegov duh ga je zapravo vukao u Svetu Goru u koju se uputio nakon nekoliko godina na Cetinju. Rekao mi je da ga je inspirisao monah Sava, takođe Čeh porijeklom, koji je bogato doprinio hilandarskoj biblioteci i ostavio značajne biografije i zapise. Samo u Hilandaru je mogao doznati više o tom monahu Savi i to je bila njegova sledeća destinacija, na kojoj ga upoznajem ja, autor teksta te nastavljam boraviti sa njim, s obzirom da radim na tom mjestu. 

– ”Ajde čovječe požuri se, počeće ”Gospodi vozvah”

– ”Idem”

Kroz gustu šumu smo se probijali, petrolejska lampa bi ovlaš uspjela osvjetliti put pred nama. Sjene noćnih životinja smjenjivale bi se kako put odmiče. On je išao ispred mene, niz drugu ruku mu brojanica pala, gazio je hitro tako da mu se brada razmicala dok hoda. 

Kroz uske uličice koje vode ka Kareji provukli smo se tiho i odjedanput blago čujete glasove monaha na dvije pijevnice koji se ritmično smjenjuju, služba je već počela i polijelej okićen kandilima razbacuje svjetlost po naosu Hrama. Kroz noć se samo molitva razlijegala i njegovo pitanje kao iznebuha ”znaš li koji je praznik”?

”Spasovdan čovječe, Spasovdan, moj dan, moja duša danas slavi”.

Lice mu je bilo ozareno pod kandilima polijeleja, tad sam prvi put ugledao srećnog čovjeka. Drugi put kad se to (da li se desilo).

Pratite ”Micro mrežu”: