Stara i tradicionalna ali uvijek savremena i istinita, ova izreka, govori nam o suštini našeg odnosa prema Bogu, čovjeku ali i samom sebi.

Koliko ulažemo u sebe i u ljude oko nas? Kakav je naš odnos prema Bogu? Da li poštujemo svoju porodicu? Radimo li svoj posao kako treba? Da li kvalitetno provodimo svoje vrijeme i trošimo li ga na prave stvari?

Zaista ne možemo išta očekivati od svog života ako svoje vrijeme provodimo u kladionici, ispred TV-a, telefona i laptopa, ispijajući kafe i vodići brigu o tuđim problemima i životima. Vremenom ćemo postati nesposobnjakovići, a da to nismo ni primjetili. Nećemo primjetiti da su nam djeca odrasla. Trgnućemo se onda kada nama ili sebi naprave problem, ili sami postanu problem. Nećemo im moći pomoći, jer ih ne poznajemo a i nećemo znati kako. Oni su odrasli dok smo sjedili u kladionici i kafani, a vrijeme ne možemo vratiti.

Sa propadanjem naše djece počeće i naša propast, kao i propast naše porodice, a samim tim i društva u kom živimo.

Zato moramo da se trgnemo i probudimo na vrijeme, da se promjenimo i pokajemo, jer mnogo toga zavisi od nas i našeg odnosa prema životu.

Moramo da dajemo sebe!

Ako ono što radimo budemo radili iskreno, sa ljubavlju,čistim srcem i vjerom i u Boga i u sebe, onda će taj naš rad sigurno uroditi plodom, prije ili kasnije. Dobar domaćin ulaže u svoju njivu, okopava je i zaljeva. Priroda nekada ne dozvoli da plodovi budu dobri, ali dugoročno gledano ona rađa i hrani domaćina. Biljku prvo moramo posaditi, zatim je održavati, a tek kasnije ubiremo plodove.

Kako budemo sijali tako ćemo žeti.

/Glas Laktaša/