Guten Tag. Wie geht es dir?

Ponoć već je prošla, čekamo “Ćićka” iz Čapljine da nas vine put obećane zemlje u još jedno ljeto bez odmora.
Nakon prošlog “work and travela” iz Amerike od kojeg sam ostao dužan tekstova, ovo ljeto nova avantura tamo gdje najljepša se zora budi, časni i ponosni… daj ne seri Davide više ideš tamo gdje svaki čovjek razočaran svojom zemljom odlazi. Tamo gdje su Euri,a servus je “đes ba”, tamo gdje voz je Bahn, ali BMW je BMW.

Dobro došli u Minhen, dom fudbalera Bajerna… čekaj malo ne prenosim utakmicu i nisam Aca Stojanović, onda jednostavno Willkommen in Munchen, grad na Isaru, mravinjak svjetskih kultura i sabor migranata cijelog svijeta, domaćih Turaka i naših Jugoša.

Nakon početnog oduševljenja građevinama na Marijinom trgu i fontane na Karlsplacu kroz neispavane krvave oči, domaćin nam prenese iznenađujuću vijest koja napravi veliku razliku u odnosu na prošlogodišnju Ameriku. Naime, nakon što smo lani četiri i po mjeseca ostavljali “srce na terenu” za kuhinju Stivena i Peti Moskve u Mičigenu, ovdje nam rekoše da ćemo raditi za Agenciju za zapošljavanje ili ti “Leman”.

-Šta ćemo raditi?
– Sve.

Domaćin nam je rekao da u prestonicu Bavarske dođemo 10.6., ali već na startu susreta zbunjenog gosta dočeka još jedna šok, pored toga što ćemo raditi širom Minhena, počinjemo tek 17.06.

Odvedoše nas u naš smještaj u četvrtu zonu Minhena, u šumski kraj između Otobruna, Hoenbruna i Rimelinga. S bahn ili ti brzi voz pa autobus, do male garsonjere.

I tako sedam dana upoznavanja Minhena, kupanja na Isaru, Engleska bašta, Olimpijski park i ostale atrakcije. No, zašto da samo hodamo, ajmo nešto na “crno” naći.

Arbajt

-Dobar dan, mi bismo neki posao na par sati?

– Ako ste pflege (njegovatelj), može odmah, ali sa papirima, ne treba jezik, svi smo naši. (Probali smo u staračkom domu, nedaleko od nas).
– Dobar dan, mi bismo neki posao na par sati?
– Ne može na crno i ne može na par sati,radim ovdje 40 godina, sinu dosadilo pa otišao kući… (Rekoše nam u “našem restoranu”).

Ma dosta, imamo dva i po mjeseca da radimo, ‘ajmo malo vidjeti nešto. Turski restorani, turske trgovine, ulice, prosci i ostali turci. A što da dajemo pare za Istanbul, pola Minhena je Turska.

Uredu, evo prvih radnih dana, pomoć u kuhinji na Marijenplacu u restoranu.

Odlično, to znam gdje je. Tamo me čekaše Švabica, šef iz Avganistana i momak iz Eritreje.
Ovo ti je posao, mašina za suđe, šmrk, ovdje slažeš i udri osam sati… Uh početak je najteži, a bio je i iscrpljujući, dobro je ima šta jesti.

Dva dana poslije hotel Hilton, pravim lanč pakete sa čovjekom od 60 i nešto ljeta, u njemu pola evropske krvi (Francuz, Španac, Nijemac po familiji), dobro je nije teško, ajde čovječe ne komplikuj da završavamo to…

Pa onda debi za tacnom, konobar u drugom Hiltonu, kaže samo uzimaj prljavo i slaži čisto, doručak je nema narudžbi, objašnjavaju mi Kenijac, Tunižanin, Etiopljanka…

Iseljavanje studentske menze s Grčkim vlasnikom nije teško, ako je ekipa dobra.

Jedan od zanimljivijih poslova bio je sa čovjekom iz Osijeka, prodavanje keteringa na turniru u odbojci na pjesku. Slušanje anegdota o tome kako su svi nijemci pederi (:čitaj homoseksualci), do toga kako ih ne može smisliti ko i mnogi naši.

Rad i stres

Okej, bilo je mnogo poslova od hotela Holidej in, rada u noćnim smjenama gdje bi gosti da naruče nešto, a tvoja pametna agencija ne shvata da ne barataš baš njemačkom lingvistikom, pa nerviraš sebe i njih, do rada u jutarnjim smjenama, ustajanja u pola 4, pješačenja tri kilometra kroz šumu (jer nema autobusa prije 7), vožnje sat vremena vozovima (S Bahn) rada od 6. Preko staračkih domova, trka konja, hotela gdje ne uđe nijedan gost za cijeli dan…
Bilo je i gostiju svakakvih, od Kineza koji su redovni u svakom hotelu i to u 6 ujutro, dođu gledaju filmove za doručkom. Naših gastarbajtera, za koje se čudiš otkud oni u hotelu i to u Njemačkoj, zar ne čuvaju pare da nam se gotive po rodnoj grudi, a onda ti oni suptilno “uvale” da im se pridružiš na skupu Jehovinih svjedoka.

Dešavale su se i meni greške, jednom sam na ženu malo prosuo Late makijato, hajde ništa strašno, samo je ona bila ljuta, psovala svašta na španskom. Nagledaš se svega i u bogatom Lanč baru Hiltona, gdje dolazi bogata žena iz Arabije sa svojom sluškinjom, Njemica teška oko 2,2 milijarde Eura, ali slabo mi jedu, gricnu malo ujutro i odu.

Dosta vam je čitanja, daj ti nama reci je li tamo dobro, zaradi li se šta, daj pređi na finansije bolan, briga nas za hotele te…

Raditi za Agenciju za zapošljavanje i nije neka preporuka, radi se na satnicu, a broj sati sedmično zavisi od njihove dobre volje (od 20 do 50 ide).
Agencija u kojoj smo mi radili plata se dobije svakog 20. u mjesecu, tako da smo 20.jula dobili platu za sedam radnih dana u junu, a tek 20.avgusta za jul mjesec.

Za nekog ko dolazi iz malog grada, život u Minhenu je veoma stresan, jer se gubi po 3,4 sata u gradskom prevozu dnevno, ali i to ovisi o mjestu stanovanja i mjestu posla, s obzirom na to da smo studenti i živjeli u četvrtoj zoni, a radili po cijelom Minhenu, nije nam bio težak fizički posao, već stres zbog stalnog putovanja, jer objasni ti Švabi što kasniš na posao, a voz ti kasnio, pa treba si krenuti ranije vozom jednostavno ti odgovori.

Kakve su Švabe? Mnogo hladnije od Amerikanaca, dosta isfrustrirani i iskompleksirani, ali ima i izuzetaka i mnogo dobrih ljudi.

Najteže je sa našim. Sa ljudima iz Bosne je bilo najteže raditi, jer glume većeg “Švabu od Švabe”. Pokoravaju se na sve što im šef traži i teže većem savršenstvu nego poslodavac, a u stvari samo komplikuju timski rad od straha da ne izgube posao.Uglavnom pričaju o svojoj djeci i kako je njima najteže. Hrvati su mnogo opušteniji, rade korektno, ali bez dlake na jeziku (barem na našem) popljuju Nijemce. Ljudi iz Srbije su slični jednima i drugima, ne vole domaćina, ali ga poštuju.

Ostali? Turaka je sve više i više i realno je očekivati da će to jednog dana biti Turska, jer Turčin ostaje Turčin, ne zaboravlja ni religiju ni jezik, a hrana je najbolja što možete naći u Njemačkoj.

Gastarbajteri? A da, glavno pitanje kako živi naš čovjek? Živi korektno, mnogo radi i ćuti, nema ga, ne šefuje, treći je razred u firmi, nekada i drugi. Većina ima jasnu taktiku, uspjeh ono što je vidljivo golim okom, čim dođe, uzme kreditčinu za novo auto, doveze ga kući i selo priča kako se snašao nakon samo pola mjeseca, jer eno ga, vidiš Audija. U stvari prvih pet, deset godina uglavnom jede kobasice iz Lidla i šalje slike kako roštilja (kobasice 1 euro). Kada ste vidjeli sliku našeg čovjeka iz njihovih restorana? Rijetko.

Minhen je veoma lijep grad, evropski i sa engleskim jezikom ćete se lako snaći. Nije opasan (osim nedjeljom ujutro, kada je gradski prevoz pun pijanaca), ali je veoma skup. Fizičkog posla ima dosta, čak i ljude ne otpuštaju jer ne mogu naći radnike.
Šaroliko zelenilo, parkovi, jezera su ono što ga izdvaja od drugih metropola gdje je nemoguće naći svjež vazduh. Pivo i kvalitetan fudbal su dobra pozivnica za grad na Isaru.

Idite, ali sa sobom ponesite svoje knjige.

Odlazak nije imperativ, a ni ostanak, sve je to lični izbor kojim se vodite (nema gorih od onih što nas ubjeđuju u ostanak, ni od onih što nas ubjeđuju u odlazak). Ako ste vrijeme uložili u školu i želite svoje znanje da iskoristite, da bude cijenjeno i plaćeno i zbog toga idete, uvijek ću to podržati. Ali, ako svoje znanje ostavljate i idete da budete jeftina radna snaga, bolje još malo razmislite, jer spoljna sreća na vašim slikama zbog zarađenih Eura je ono što ćemo mi vidjeti, a unutrašnji sukobi zbog neostvarivanja ličnih snova je ono što ćete vi osjetiti.

Njemačka ili Amerika.

Amerikanac vas “natjera” da volite Ameriku, a Nijemcu ste isti kao i svako ko dolazi. Amerikanac te dočeka sa osmijehom i vještačkom ljubaznošću, a Nijemac kako mu dođe. Amerika je izbor na deset godina, a Njemačka na cijeli život zbog zdravstva i ostalih vrsta osiguranja. Amerika je posebna, a Njemačka obična. U Ameriku ne uđe svako, a u Njemačku uđe svako sa pasošem. Amerika je doživljaj za života, a Njemačka samo jedna u nizu avantura… Ima još razlika, ali biće posebno o tome.

I za kraj, volio bih da smo malo više razvijena država, ali ne bih volio da smo Njemačka, jedva izlazimo na kraj sami sa sobom, a zamisli još po Banjaluci, Turska naselja, sirijske mahale, afričke običaje…

Ako ima kakvih pitanja pišite u komentarima, ono što sam zaboravio biće u narednim tekstovima…