Do juče smo skoro svaki mjesec bili zatečeni nekom viješću iz SAD o masovnim ubistvima u školama koja su počinili tinejdžeri. Kod našeg naroda uvijek isti stav i uzrečice: to se može desiti njima, ne i nama, mi imamo sistem vrijednosti, porodične vrijednosti, naša dijeca su drugačije vaspitana i sl. Nažalost jučerašnja vijest nas je sve potresla, dječak od trineaest godina usmrtio je svojih osam drugara i jednog radnika obezbjeđenja u školi. Šest osoba je ranjeno i veliki broj učenika u šoku, a posljedice u vidu trauma će tek nastati. Dječak je planirao ovaj pokolj, napravio spisak, uzeo očev pištolj, zajedno sa ocem odlazio u streljanu, pucao u svoje vršnjake i sam se prijavio policiji nakon stravičnog događaja. Brutalna ubistva počinio je dječak od trinaest godina koji nije krivično odgovoran, jer nema četrnaest godina. Vjerovatno će završiti na dječijoj psihijatriji jedno vrijeme. Njegov otac je priveden i snosiće odgovornost. Tragedija koja je potresla čitav region.

Nažalost opet kao i svaki put pričamo o posljedicama ovaj put tragičnim kao i nedavnim, već zaboravljenim slučajevima nastradalih mladića u Laktašima i Prnjavoru. Već smo ih zaboravili, a ni tu nažalost nismo izvukli nikakvu pouku.

Radeći sa djecom primjećujem da su sve hladnija, sebičnija, bez empatije za svoje vršnjake, brutalniji kada je u pitanju ismijavanje, vrijeđanje ili maltretiranje drugih. Djeca danas postavljaju pravila roditeljima, a ne roditelji njima. Mediji su nam puni rijalitija i njihovih zvijezda, kriminalaca i njihove demagogije. U školama već sa dvanaest godina nose hladno oružije u školu, a u srednjim školama konzumiraju razne opijate.

Zašto ne dopustite pedagogu, psihologu i socijalnom radniku da rade sa djecom i da im to bude prioritet, a ne da ih koristite za adminsitrativne poslove u školi. Nije škola mjesto koja će zamjeniti porodicu, to roditelji moraju da shvate – sve potiče od kuće. Djeca su ogledalo svojih roditelja. Ipak i škola mora da se bavi vaspitanjem i da učimo djecu da budu dobri drugari, da razvijaju osjećaj empatije za druge, da njeguju prijateljstvo, da ih učimo da budu humani.

Danas milion poziva raznih medija da dam izjavu o ovoj tragediji. Nažalost, sjete se moje ekspertize i stručnosti psihologa i pedagoga samo kad je neka tragedija, a ne i kada trebamo raditi korisne preventivne programe i pomoći djeci.

Osvjestimo se i pogledajmo istini u oči. Ova tragedija je poraz našeg društva. Ovo što se desilo u Beogradu može se sutra i nama desiti…okrenimo se djeci, njihovom odrastanju, stvaranju zdrave nacije ako želimo da imamo neku budućnost.

/Preuzeto sa Facebook stranice “Centar modernih znanja”/