”Tu gdje sam rođen, tu je sve sirotinja, vuk je kod nas domaća životinja”, pjevao je Elvis J Kurtović u svom hitu ”Možeš imat’ moje tijelo ali dušu ne”. A ja sam rođen tamo, negdje, u prelijepom malom mjestu u podnožju planine Borja i Vučje planine, tamo gdje mirno teče rijeka Usora, koja kao i svakog ljeta zove svoje stanovnike na osvježenje. Tamo, u malom gradu, gdje tri nacije žive kao jedna, gdje komšija komšiju voli, gdje zastava ne razdvaja ljude. Tamo gdje se svaki turista razmišlja ”kako je ovim ljudima lijepo”, a i njemu je lijepo, jer u takvom malom mjestu ima šta da vidi. Tu sam rođen, nekoliko mjeseci prije nego što će sudijska trojka u Dejtonu odsvirati kraj nemira. Tu, na ”oko” maloj, ali za nas velikoj opštini Teslić.
Kada si bio klinac, šta si prvo radio, loptu si šutao kao i svi ostali. Zamišljao si se jednog dana u Realu, Milanu, sanjao da budeš Ronaldo(pravi), Zidan, Ševčenko. Jer, ipak si odrastao u 21.vijeku i ne znaš ko je to ranije uopšte igrao fudbal. Ipak, mi u Tesliću smo živjeli za naš fudbal, za naše domaće igrače. (Da vam pišem o istoriji fudbala u Tesliću još neću, jer ona počela i prije ”rođenja” Zvezde i Partizana).
Ko je živio na Banji Vrućici( kao ja), jedina želja mu je bila otići na stadion, na Mineral i šutati loptu dok ne dođe oružar i kaže: ”Izlazi, prvi tim ima trening, nemoj kvariti teren”. Ipak za ostalih 95% klinaca, san je bio ući na ”Radolinku”, dom starijeg , gradskog kluba Proletera.
Tamo negdje nakon finala Svjetskog prvenstva u Koreji i Japanu, prvi put sam otišao na utakmicu Minerala, jer ipak tu je kuća, to je tradicija, svi su navijali za Mineral. U našem gradu navijati za Mineral je bilo isto kao u Torinu, navijati za Torino. Tada, kao klinac pred nekih 300 ljudi, mahom na ogradi (jer tribina nije bilo kao ni sada), gledaju Srbu, Đenu,Kizu, Tešu, Vladu Milojević kako lako izlaze na kraj sa banjalučkim Laušom (3:1). Nije prošlo mnogo vremena, sa sedam godina sam počeo trenirati u Mineralu, stara svlačionica, bez opreme, šta ti je to sve bilo važno, jedino je bilo bitno dati gol. Prvi trener Darko Cvija, pa onda pokojni Miro Jauševac. Koliko smo želje tada imali da igramo, a protivnika nismo imali, samo smo igrali između sebe.
I tako je vrijeme prolazilo, jedno tri godine poslije, nekad prije nego što će Liverpul postati šampion Evrope, školski drugovi me odvedu na ”Radolinku” da mi pokažu stadion. Oni su već bili afirmisani dio Proleterove škole fudbala. A ”Radolinka” kao ”Enfild”, svaka travka se znala gdje stoji, kažu pokojni Mile, čovjek koji je toliko volio sređivati stadion, da vjerovatno takvog čovjeka nije bilo u državi.
Nagovore me da im se pridružim u Proleteru, bio sam tri mjeseca i nisam se naigrao, šta mogu, upao sam u vjerovatno najjaču ”94,95” generaciju kluba, a nije ni da sam bio neki ekstra talenat, pa da sam zaslužio. Ipak, ono što se pamti iz tog perioda je nešto drugo, druga atmosfera. Tamo su idoli klinaca bili Zoka Jorgić, Gaća, Predo, Nenad, Bojo, Raša i ostali. Tamo je svaka druga subota bila praznik. Sloga Dipo, Omladinac, Lauš, Župa, do posljednjeg mjesta pune tribine stadiona u Tesliću. Igra se Druga liga, živi se za ulazak u Prvu. Atmosfera kao na ” La Bombonjeri”, nije moglo, gosti nisu znali šta se dešava, slavila se svaka pobjeda.
Brzo sam se vratio tamo gdje je srce ostalo uvijek, tamo na ”Kiseljaku”. Godinu dana poslije , grad je konačno dočekao ulazak u Prvu ligu, kako se tada osjećala ta atmosfera.Kako su se čekale te utakmice , ni dolazak Reala ne bi mogao zamijeniti atmosferu kada je dolazio banjalučki Borac.
Mi smo kao klinci dočekali da igramo utakmice, moja generacija je svako malo bila ”sparing” partner Proleterovoj djeci.
”Tavorili” smo u trećoj, četvrtoj, dok su ”teslićki momci” redovno pred punim stadionom rušili sve pred sobom u Prvoj ligi.
Prvi susret naša dva kluba što pamtim je odigran u Kupu 2009.godine na ”Kiseljaku”. Mnogo navijača je došlo tada na Banju Vrućicu igrali su četveroligaš i prvoligaš. Meč ”Davida i Golijata”. Fudbal je to bio, lopta je okrugla i sve je bilo moguće. I to se i desilo, Mineral savladao renomiranog protivnika sa 2:1.
Kako je vrijeme prolazilo, ni fudbal više nije bio kao u djetinjstvu, ”Radolinka” je ”gorila” kada je dolazila Sloga iz Doboja i u onom nezobaravnom meču protiv Zrinjskog u Kupu BiH.
Ulaskom u novu deceniju izgubila se ta energija, ta emocija, nije više bilo tog praznika fudbala. Mineral je krenuo od dna i dobrom voljom smo prolazili petu, četvrtu, treću i došli do cilja. Prošli sve i svašta, od minskog polja, ulaska svinja na teren, bakinih kolača, prekida, povrijeđenih nogu do druge lige. Ispali smo iz druge, opet treća, pa opet prvi, opet druga. I sada već pred kraj sezone razmišljamo o trećoj jer smo ponovo ispali.
Na drugoj strani Proleter ”gurao” je u prvoj ligi, pa malo u drugoj, pa opet prva i sada druga. Nakon 14 godina naša dva kluba su u istoj ligi.
Da, susret ova dva kluba vraća sliku u djetinjstvo i svega onoga gore napisanog.
Jesenas, ponovo na ”Kiseljaku”, ali ne onom starom, već ovom, sa umjetnom podlogom, sastala su se ova dva tima, pred oko 500 navijača. Ponovo je bio identičan rezultat, ponovo 2:1 za Mineral.
Revanš, revanš je tamo gdje su nekada padali naši veliki klubovi, gdje su gorile tribine. Revanš je za sedam dana, u subotu od 17:30h u kojem Proleter dočekuje Mineral.Tu su ponovo Predo, Bojo, Raša, Grba, neko na terenu, neko tribinama, neko na klupi, ali to su i novi igrači, današnji idoli naših klinaca. Jedno je sigurno, sljedeće sezone ova dva tima neće igrati, jer će Mineral ponovo igrati Regionalnu ligu. Ali, majska, topla subota je idelna prilika da svi dođemo na stadion kao nekada, jer to je naš fudbal, pa kakav je takav, makar jedan dan u godini napravimo praznik fudbala za sve nas i podržimo našu djecu.
