Prošle sedmice na našim i regionalnim portalima objavljena je vijest o dva dječaka, šestogodišnjaka, koja su u privatnom vrtiću u Zemunu, navodno silovala petogodišnjeg drugara. O senzacionalističkom naslovu “Dva dječaka (6) silovala vršnjaka u vrtiću”, kao jednom u moru onih naslova, napravljenih tako da se poveća broj pregleda i  podigne čitanost, neću ni da govorim jer svi znamo da žutoj štampi ništa nije sveto, pa ni djeca.

Pročitavši tekst, osvrnula sam se na komentare šire narodne mase i u moru svega, našla veliki broj njih koji govore kakvo smo društvo danas postali. Društvo neuko i surovo. Djeca se u tim komentarima nazivaju monstrumima, pacijentima, bagrom, a roditelje odgajivačima monstruma. Neki predlažu da ih sad “sriktaju”, šta god da to znači, jer žive u strahu da će takva bagra harati gradom za 10 godina. Naravno, ima i onih ljudi koji na odgovornost pozivaju roditelje, ustanovu u kojoj se navodno desio incident, skreću pažnju na to da su to ipak samo djeca, ali na našu žalost, više je onih koji se služe govorom mržnje protiv pomenutih dječaka. Da li se pomenuti slučaj desio ili se nije desio, i ako se desio, da li je bilo tako kako navode, nije na meni da istražujem, ali svakako su me ovi komentari natjerali da napišem nešto o polnom razvoju kod djece predškolskog uzrasta jer mi se učinilo da zaista o tome jako malo znaju.

Polni razvoj djece

Bili roditelji ili ne, ako ste imali kontakt sa djecom te dobi, primjetili ste sigurno da mala djeca do tri godine ne obraćaju pažnju na polne razlike, to je zato što dijete tek oko treće godine počinje da uči o razlikama između dječaka i djevojčica. Prepoznaje muškarce/žene na fotografijama, TV-u, i generalno oko sebe. Uče dijelove svog tijela, ali su znatiželjni i za dijelove tijela drugara ili odraslih osoba. Vire roditeljima u kupatilo, ispituju drugare za njihove dijelove tijela i pokazuju svoje.  Tokom tog perioda djeca se igraju “doktora” oponašajući svoje vlastito iskustvo sa pregleda i tako sa drugom djecom bezazleno istražuju tijelo. Javlja se i dodirivanje genitalija na vlastititih genitalija, sa ciljem relaksacije, a najčešće pred spavanje. Tokom pete godine djeca postaju sramežljiva. Tada već uočavaju i razlike između muških i ženskih uloga, i oponašajući svoje roditelje, djeca se igraju “mame i tate”. Tada ih je moguće vidjeti kako se grle, ljube ili leže jedno pored drugog u krevetu.

Prihvatanjem dječijeg učenja o tijelu na ovom uzrastu roditelji mogu pravilno reagovati. Djete ne treba kažnjavati, niti mu izazivati sram, jer se time negativno može uticati na njegovo samopouzdanje, doživljavanje vlastitog tijela, pa čak i na seksualni život u odrasloj dobi. Masturbaciju u tim godinama treba ignorisati sve dok se ne događa na javnim mjestima ili pred drugim ljudima, a ako se to dogodi, važno je djetetu sugerisati da pomenutu radnju obavlja kada je sam, u svojoj sobi ili npr. kupatilu. Roditelji bi na tom uzrastu djecu trebali što više maziti i grliti, jer se time stvara osjećaj ugodnosti, pa se sam tim smanjuje i potreba za masturbacijom.

Problematično polno ponašanje

Problematičnim polnim ponašanjem smatramo ako dijete kompulsivno ponavlja ove radnje ili pokazuje znatno veći interes za njih, nego za sve ostalo karakteristično za njegov uzrast. Nešto još mnogo ozbiljnije je kada dijete nanosi sebi bol ili koristi seksualne radnje kako bi pokazalo moć ili agresiju nad drugom djecom, ili u potpunosti oponaša odnos između odraslih osoba. Uzroci ovakvog ponašanja mogu biti različiti. Kako su djeca sklona oponašanju, moguće je da su bili izloženi pornografskom materijalu. Jedna djevojčica mi je jednom rekla da je vidjela seks kod tate na telefonu. Današnja djeca se jako dobro snalaze sa tehnologijom, pa bi bilo dobro da na sajtovima takvih sadržaja imate zaštitu, ako već dozvoljavate djeci da koriste mobilne telefone. Drugi razlog može biti i posmatranje seksualnih aktivnosti odraslih. Djeca krišom mogu roditeljima viriti u spavaću sobu, a ako se to desi sa djecom treba razgovorati na nivou na kom vas mogu razumjeti i svakako voditi računa da se ne ponovi. Veoma je moguće i da djeca sa svojim vršnjacima sa kojima se igraju usvoje ovakva ponašanja, na to možete uticati samo ako između vas i djeteta postoji povjerenje i naravno ako na prikladan način odgovarate na njegova pitanja. I na kraju može biti i ono najgore, da je dijete izloženo seksualnom zlostavljanju odrasle osobe ili nekog starijeg vršnjaka.

Sve u svemu, kada sagledamo i pravilan polni razvoj djeteta, ali i nerpavilnosti koje se mogu pojaviti, prostora za nazivanje djece monstrumima i drugim pogrdnim imenima nema. Kada se kod nas rodi dijete u porodici, svi se sjate i prave se pametni kako dijete treba odgajati. Ako ne slušate babe, mame, tetke, komšinice, popadiju, koje su po troje, četvero odhranile, nego uzmete knjigu, pitate pedijatra, psihologa, pedagoga, vaspitača, vi ste ludi, pravite se pametni i “nešto glumite”.  Oni drugi, koji slušaju ove prve, njima se obično ne smije reći da dijete ispoljava neprimjerena ponašanja, jer će se uvrijediti, pogrešno shvatiti, ili iskaliti sramotu na djetetu. Oni će svakako pisati o tuđoj djeci na portalima da su monstrumi i bagra, jer prolaze kroz neku razvojnu fazu.  Ako je onaj posljednji uzrok koji sam navela u pitanju, neće im sigurno pasti na pamet da je možda i tim “monstrumima” potrebna pomoć. A kada se objavi da je neko od tih “pacijenata” žrtva seksualnog zlostavljanja, onda će svi ti isti dušebriznici, pisati po portalima kako treba razapeti zlostavljača zaboravljajući svoje prethodno pljuvanje i etiketiranje žrtve. Jadni smo mi kad ni o djeci ne brinemo.

Kako god bilo, društvo koje šestogodišnjake naziva monstrumima, potrebno je kolektivno edukovati. Sjetite se samo sebe u tim godinama. Ja se sjećam sebe. Postavite sebi dva pitanja:

1. Jesam li uvijek znao/znala šta radim?
2. Da li sam uvijek bio/bila svjesna posljedica?