Stanje nepokretnih kulturnih dobara na području grada Gradiške je katastrofalno.

Jedan smo od najnaputnijih i razvijenijih gradova u Republici Srpskoj, a nemamo uradjenu valorizaciju nepokretnog kulturnog nasljedja. Ima ju čak i Šipovo!

Dok stari objekti nepovratno nestaju i ustupaju mjesta novim objektima i stambenim zgradama – istorija – posebno srpska gradjanska istorija gubi svoje opipljive dokaze.

Nestaju kuće poznatih trgovaca, javni objekti sagradjeni u vrijeme AU ili Kraljevine, a ono što je ostalo, ako se i obnavlja – obnavlja se na neadekvatan način. Bez poštovanja pravila struke i nauke.

Dovoljno je spomenuti činjenicu da su dveri (vrata) crkve brvnare u Romanovcima bile izgubljene dvadeset godina nakon sanacije crkve. U Gradišci nije sačuvana niti jedna ambijentalna cjelina. U prevodu – ne postoji ulica ili trg iz nekog perioda istorije. Ne postoji gradiška ‘Gospodska’.  Stanje gradske Vjećnice – simbola grada i nacionalnog spomenika BiH je u najmanju ruku katastrofalno. To je jedina Vjećnica u BiH koja nije obnovljena.

A kad i dodje vrijeme za sanaciju unutrašnjosti – fasada će biti zrela za potpunu obnovu jer – jer od kapilarne vlage zgrada propada.  U gradu jedino možemo pohvaliti IZ i postupak sanacije Derviš-hanumine medrese koji je obnavlja u skladu sa propisima Zavoda. Trenutno se obnavlja i zgrada Mitropolita Nikolajevića – tzv. Stara gimnazija. Obnavlja se vrlo kvalitetno, sanira se od uticaja kapilarne vlage – ali sa stanovišta struke učinjen je propust postavljanjem pvc stolarije što je potpuni anahronizam u odnosu na vrijeme kad je gradjena. Dakle radi se – ali moglo bi i bolje.

Što se seoske arhitekture tiče – niti jedno lijevčansko domaćinstvo nije sačuvano u onom obliku kako je izgledalo izmedju dva svjetska rata recimo.
Što se arheološkog nasljedja tiče – kao nacionalni spomenik BiH vodi se arheološki lokalitet Donje Doline. Ali od njega nema nikakve vajde, budući da nije obilježen, a kamoli da je nešto od tog blaga prezentovano javnosti. 

Artefakti koje su lokalni mještani iskopavali i koji su se nalazili u Domu kulture izgubljeni su.

Što se pokretnog nasljedja tiče – stanje je još katastrofalnije. Gradiški Muzej proslaviće za par godina pola vijeka postojanja – za to vrijeme recimo nije u njemu sačuvana ni jedna potpuna nošnja stanovništva ovog kraja – ni srpska, ni hrvatska, ni bošnjačka. Zamislite – neko pedeset godina radi i egzistira a nije uspio rukovodstvu koje se sada trudi ostaviti gotovo ništa za postavke. 

Gradiško kulturno nasljedje je uglavnom nestalo.  Zar je to zaslužio grad jednog:

Vase Vidovića,
Haki-bega Reufbegovića,
Prota Subotića,
Grad Gaibije,
Grad Alojza Mišića,
Grad Dionisija Petrovića,
Vlade Malića,
Grad Čubrilovića,
Grad Todića…
Grad velikana. 

Ono što je prijeko potrebno jeste da se u saradnji i na inicijativu gradske uprave u saradnji sa Republičkim zavodom za zaštitu kulturno-istorijskog i prirodnog nasljedja uradi valorizacija preostalog nasljeđa. 

Jer svi ćemo mi proći i pretvoriti se u prah i grumen zemlje lijevčanske – a šta ćemo predati potomcima do nas je.

/Приче из Лијевча/