Kad putuješ solo, svaki dan u glavi vodiš bitku…
Boriš se sa strahom od nepoznatog i novog
Jer nije nam u prirodi da mijenjamo kolosijeke
Tijelo bi radije mirovalo ili se tek ljuljalo u mjestu
A ne shvaća da i kad stojiš mirno i šutiš
U tebi sve pulsira, kreće se, plovi, bježi i trči
Ležim na krevetu i promatram si zapešće
Prekriženo je malim putevima, žilama i cestama
Mirujem, a sve pulsira i živi
I tad shvatim koliko toga prođe a da ni ne vidimo
Uvjereni da sve nešto stagnira, miruje i stoji
A ono, ispod svega, bukti, buči i gužva se
Zbilja nemamo pojma o životu
Čak ni oni najveći mudraci što meditiraju
Ne znaju tko im glavu nosi
Kad sam putovala solo, našla sam centar
Za strah
Točno mi je u sredini, ispod ruba prsnog koša
Odmah pokraj njega,
Nalazi se centar za ljubav, malo je niže
Njega sam locirala u samoći, u mirovanju
Eto, to je mapa koju mogu dati
Nekom tko bi istraživao divljinu i nepoznato
Više od toga ni sama ne znam
Kad putuješ solo, svaki dan u glavi vodiš bitku
Protiv onog zločestog glasa što jambra
I diže prepreke na utrci od 100 metara
Odlučila sam pjevati najglasniji solo
Da ga nadvladam…
/Mirela Remi Priselac/
