Zubato sunce lijeno podiže roletne. Osjećam kako mi se prelama na licu, prekida putanju sna i vraća me u realan svijet. Jutro je. Prvi gost na vratima- mart.

Mart, sinonim za novine

Premotam li film godinu dana u rikverc srećem potpuno drugu osobu. Pomalo umrtvljenu, ali bez veće brige. Potpuno drugačiji ulazak u mjesec mart, mjesec koji je bio sinonim za kraj svega na šta smo navikli, ali isto tako i početak upoznavanja sa novim pravilima igre.

Početak je bio sasvim uobičajen. Standardna šolja crne, domaće kafe. Tumaranje i lutanje po gradu. Još pokoja kafa i niz sitnih obaveza. Ništa posebno. Okruženi mnoštvom ljudi, a opet tako sami.

Dani su tekli i bez moje dozvole, ali sam ja stajala. Otrovana „toksičnom rutinom“, slijepa za sve poklone što je mart uprtio i dovukao sa sobom, provlačila sam se kroz datume.

Mart 13. godine 2020.

Rođendan. Dobrodošla 22. godino, moraćeš da sačekaš malo. Svijet ima važnijeg posla. Toga dana riječ rutina povučena je iz moga rječnika. Postala je arhaizam. Ta druga, nepoznata osoba nespretno upada u novu fazu, fazu prilagođavanja, fazu svijesti.

Treći mjesec u prethodnoj godini usudim se reći ubrzo je postao godina sam za sebe. Dvije epohe, ona prije njega i ona koja je uslijedila nakon njegovog impresivnog predstavljanja i kofera punog iznenađenja. Nisu bila sva prijatna, ali nigdje nisam imala napismeno ni da će biti.

Nekako s’ proljeća

Poistovjećujem buđenje prirode sa automatskim pokretanjem misli i sjećanja. Zvuči programirano, možda i jeste. Miris svježe pokošene trave povlači za sobom notu melanholije. A melanholija.. Niz sjećanja, uspomena koje se nadovezuju i zauzimaju bez pitanja skoro svaki segment mojih misli.

Nazire se proljeće.

Nazire li se sreća i spokoj?

Priroda protiv neželjenih misli

Zbunjenost, nemir. Čisti kontrast, stanje uma i stanje prirode ne pronalaze zajednički jezik. Fascinantno je kako su ljudske granice jasne, vidljive golim okom, no kada pokušavamo dokučiti granice koje posjeduje priroda nismo u stanju da ih uočimo. Priroda nastavlja svojim tempom, ustaljenim nije zaustavljena ni sputana, a ljudi? Ljudi se dave u svom ličnom nemiru, novi problem za nas je novo more za preplivati. Lako nam je pokvariti kompas i prekinuti tok misli, putanju.

Možda bi trebali da poslušamo poneki savjet prirode. Ipak je iskusnija, izdržljivija i teža za pokoriti. Zaustavimo se na trenutak. Spokoj prirode može pomoći da pronađemo sopstveni. Svijet nastavlja da postoji, odvojen od naših misli, naših nemira. Zašto onda stojimo u mjestu?

Ugledajmo se na prirodu.

Nova epoha

Faza prilagođavanja bila je mučna, priznajem. No, naučili smo da funkcionišemo uprkos svim nepogodama, kako prirodnim, onim manje prirodnim, pa čak i onim duhovnim. Ove posljednje često svrstavamo u košaru nebitnog.

Strah za fizičko zdravlje u potpunosti je zasjenio psihičko stanje našeg uma. Kao posljedice toga dobili smo opšti očaj koji kruži zrakom. Toksičan je, zarazan, za neke nažalost i smrtonosan. Fascinantno je kako ljudi u slučaju fizičke nelagode, bola bilo koje vrste bez razmišljanja, osude i straha od osude pokucaju na vrata doktora, a šta je sa mentalnom higijenom? Zašto je postalo sramno potražiti pomoć kada nelagodu i bol trpi naša duša i psiha?

Nadam se da upravo ova nova epoha, ovaj novi mart i ovo novo proljeće nose prihvatljivu dozu razumijevanja. Dozu empatije i svijesti.

Sitnice koje život znače

Kafa na osunčanom balkonu, duga šetnja na prijatnih 20 stepeni. Ove dvije proste i jednostavne stvari veoma lako mogu da postanu recept za sreću, makar ona bila kratkotrajna i u maloj bočici.

Raspakujmo ove godine i lijepe poklone prirode, proljeća i marta.

Poželimo im dobrodošlicu.

Pratite ”Micro mrežu”: