Traženje vječitog znanja i jedinstvenog praelementa života predstavlja suštinu romana ”Demijan”(1919.) kojeg preporučujemo u šestom izdanju ”Micro mrežine” rubrike ”Sa naše police”.
Glavni junak ”Demijana” Emil Sinkler luta po sebi. Ovaj roman predstavlja pokušaj dijagnoze detinjih nemira.
U ”Demijanu” Hese svjesno pokušava da racionalno, uz pomoć psihoanalize, rješi jedan problem: gdje naći izlaz iz vječitog sukoba između nagona i duha, tjelesnog i materijalnog, akcije i kontemplacije (posmatranje života)?
Rješenje Hese vidi u prevazilaženju ovog jednostranog dualizma: u sintezi krajnosti. Takvo rješenje bilo bi ujedno i rasterećenje od bolesnih nervnih kriza, aktiviranih u vrijeme i poslije rata.
Na početku romana dječaka Sinklera muči saznanje da pored sveta njegovih roditelja postoji i spoljašnji svijet mračan i divlji. Osećanje straha još više je izazvano saznanjem da se i u njegovom biću vodi rat dvije krajnosti. Njegova čežnja za harmonijom, za prevazilaženjem ličnih pubertetskih trzavica djelimično je zadovoljena pojavom vođe Demijana. Demijan je za dječaka ovaploćenje harmonije za kojom potajno čezne.
Obojica pobuđuju asocijacije na biblijskog Kaina i Avelja i na demonstvo čovekove prirode što u Sinkleru izaziva jezu. Hese kao da se pridržava one Ničeove devize: ”Čovjek je je nešto što treba savladati”.
Hese je bio izuzetno zainteresovan za Ničeova djela, pa vjerovatno odatle potiče Demijanova sklonost da prizna svijet nagona kao ravnopravan svijetu duha pa možda čak i kao nadmoćniji od njega.
Dalji korak u zaoštravanju krajnosti predstavlja pojava Demijanove majke Eve. Ona u romanu ima ulogu kao i božanstvo Abraksaz koje je imalo zadatak da u sebi sjedini božansko i satansko. Put koji individua traži u svetu nespokoja jeste put do samog sebe jer je to jedini mogući način da se prođe trnovitim stazama života.
Pratite ”Micro mrežu”:
