Prođe neki sat u kojem te se ne sjetim.
Prođe nekad i dan.
Nikada dva.
Prođe nekad neko vrijeme pa pomislim da sam normalna. Da sam prihvatila činjenicu da se loše stvari dešavaju onako. Bez razloga i povoda. Da je život odabrao da te obilježi zauvijek. Onako.
Prođe neka sedmica pa mislim da u srcu nemam rupu. Prođe neko vrijeme pa je ne popunjavam stvarima, drugim ljudima i situacijama. Prođe neko vrijeme, pa pomislim da se možeš preboljeti.
Onda jednog slučajnog vikenda, u toku nekog prelijepog filma vidim oca vojnika koji dolazi kući svojoj porodici i načisto se slomim.
Opet imam devet godina, i opet u tetkinom kupatilu molim Boga da dođeš kući, a on me ne čuje.
Stišćem svaki put svoje male šake i zamišljam kako će se mama pojaviti na vratima sa tobom.
Ni ne pomišljam više na lutku koju nisam mogla da ponesem. Ne pomišljam na našu ulicu. Ne pomišljam na našu sobu i komplet knjiga koji si nam kupio. Sve što želim je da se vratiš.
Obećavam tom istom Bogu da ću biti najbolja djevojčica koju ovaj svijet može da zamisli.
Ja ne znam da ti u momentu dok molim više nisi živ.
Od tada mrzim rastanke. Ispraćanja. I ljude koji odlaze.
Od tada mrzim puške. Uniforme. I ratove.
Od tada mrzim državu u kojoj živim. Budale koje bi sutra sve ponovo.
Političare koji lažu.
Ja nikad nisam preboljela činjenicu da te nema. Ništa vrijeme nije izliječilo niti učinilo manje bolnim.
One koje istinske volite, nikad ne prebolite.
Ovih dana sam vidjela bicikl koji sam poželjela da kupim i imao je paksic. I ja sam se sjetila nas. Sjetila sam se kako se svojim rukama držim za tvoja leđa i koliko si mi puta trebao da staneš iza mojih. Da se malo naslonim i odmorim.
Ti ne znaš šta je svako od nas otkako si “otišao” morao sam. A ja nisam toliko jaka da znam i umijem sama. Ti ni ne znaš koliko puta sam plakala na pločicama kupatila i ustajala. Ti i ne znaš koliko sam ti redova napisala. Ali, to je ponekad jedini način da preguram mjesec.
Tako znam da postoje ljudi koje isto boli. Tako znam da nažalost nisam sama.
Niko nije umio nikad da me voli kao ti. Ja sam bila tvoj zauvijek plus jedan.
Niko nije znao da zagrli kao ti. U tvom zagrljaju sam se lakše borila za dah kada bi napadi bronhitisa postajali nepodnošljivi. Kada sam shvatila da više nikada nećeš doći gušilo me više nego ikada. Govorili su da je na “nervnoj bazi” a ja sada znam da je to bila tuga koja je mogla da me ubije.
Nije me ubila. Nije od mene napravila ni ništa jače.
Ja i dalje stojim u hodniku zgrade i bezbrižno ti mašem, ne shvatajući da se vidimo poslednji put.
Devetogodišnja ja nije mogla da uđe u prostoriju u kojoj je bio tvoj kovčeg i vidim se kako sama stojim ispred mrtvačnice. Kako gruba riječ, mrtvačnica. Valjda kad uđeš u nju znaš da je kraj. Mrtvo. A ja nisam imala hrabrosti da shvatim da nisi živ.
I da ti kažem nešto, vrijeme ne liječi ništa. Ono je samo podsjetnik koliko vremena bez tebe je prošlo. Tuga nikad ne prestaje ako si sposoban da osjećaš, kao ja. I ne znaš koliko puta sam željela da prestane. Da ne boli. Da kažem, c’est la vie. Shit happens. Sve je to život. I svi ćemo umrijeti na kraju.
Vjerovala sam nekad da ćemo se sresti tamo gore. Da postoji neko bolje mjesto na koje si otišao. Otkako sam porasla teško mogu da opravdam činjenicu i shvatim kakav bi to Bog želio da neko puca u tebe. Da puca u mene. I da mi ostavi ove krhotine od života da od njih dvadeset i kurus godina pokušavam da napravim nešto što liči na život.
Otkako smo spustili tvoj kovčeg u zemlju. Bacili grumen zemlje i rekli ti definitivno zbogom, ja više nikada nisam mogla biti normalna.
Bio si previše moj tata. Previše moj najbolji drug. Ja sam bila previše tvoja kćerka da bih mogla biti veća od života koji je poslije tebe ostao.
Pa tako namjestim osmijeh i ne pričam svakome. Mislim proći će. Mislim prestaće.
I onda dođe ko zna koja po redu nedjelja u kojoj se slomim.
U kojoj ne mogu. I ne želim.
U kojoj sam ljuta, i tužna i bijesna.
U kojoj mi nedostaješ toliko da imam osjećaj da unutra krvarim.
I onda ti pišem. I plačem. A rupa u prsima je sve veća.
Ipak. Ustanem. Umijem se. Kažu da će danas biti lijep dan. I trudiću se da ne mislim da sam te mogla pozvati na ručak. I da mi privrneš neki šaraf u kući. Trudiću se da me manje boli što nisi tu i što drugaricama ne mogu reći: “Ne mogu, dolazi mi tata”.
Trudiću se da preživim još jedan u kojem znam da ne dolaziš, i da nikad nećeš doći
