Dotakla bih se nekih milion tema, jer svaki dan nešto novo, uglavnom negativno, i sve to kod svakog normalnog čovjeka izaziva gađenje i prezir.

Upravo gledam sva ova dešavanja u Srbiji, i pitam se do kad. Ima li vremenskih barijera. Postoji li prestava da će prestati.

Nemoguće je da je Srbija, takvo pogodno tlo da sve što je loše bude i primjenjivo.

Spisak poput trakavice svih onih vijesti na koje nismo mogli ostati indiferentni.

Nekako nisam htjela da dajem svoj sud vezano za sve ono sto se dešavalo oko same smrti Šabana i njegove sahrane, cijeli mjesec svi portali su samo pisali o tome, njegova tragična smrt, privatni avion srpske Vlade koji se šalje po njegovo tijelo, sahrana, ucviljena udovica, testament ovaj,testament onaj, pisanje o ogromnoj količini novca koju je deponovao, a koji baš i nije davao u humane svrhe, zapravo ne dobih niti jednu informaciju da uopšte jeste bio human.

Potom već isprana i bezvrijedno i niti malo zasluženo korišćena riječ Diva Jelena, i njena majka Diva, koja je također nedavno preminula, i opet sve isto, kao po nekom scenarijumu, napaćena, uplakana, na smrt ražalošćena, uz vrlo važnu informacioju da neće se pojavljivati u javnosti najmanje šest mjeseci. No taj period se vrlo brzo, mnogo bitno skratio, ispaćena i prepaćena Jenena, u punom sjaju, na snimanju polugola i polurazuzdana. Kao da… kao da se do prije nekoliko dana, nije desila jedna takva porodična drama.

Svi smo mi u svom životu nažalost izgubili nekoga koga smo beskrajno voljeli i za čijim ovozemaljskim prisustvom patimo, ali prosto postoji tako period kada žalimo nakon njihove smrti, ne zbog drugih, već isključivo zbog sebe, svog mira i svojih osjećanja. Barem tih 40 dana.

Čak  neko niti toliko. Neko ne može. A u javnosti se grca, plače, umire.

Ne razumijem, ali i iskreno, ne pokušavam, jer takve osobe me ne dotiču, ali jednostavno, prolaze kroz naš život, nekim sporednim kanalima, koje ne želimo, ali kako živimo u u takvom okruženju, neizbježno je

Ono što me je dotaklo, jeste odlazak jednog od najvećih Dobrice Erića.

Onako, kao je živio, tako je otišao…skromno,nenametljivo i tiho.

Ali isto tako, i mediji  su se potrudili, da njegov odlazak poprate, nezainteresovano i blijedo. Nažalost .

Sahranjen dostojanstveno i ljudski čisto.

Nismo bili bombardovani slikama ožalošćene porodice, ciframa njegovog testamenta i ostalih neboluza.

Zato smo ga obožavali, rasli uz njegova dijela i hranili svoje dječije duše maestralnim i veličanstvenim stihovima.

Eto za takvim ljudima ja žalim.