- E, Baća, ´ajmo u Novi Sad za vikend.
- Može.
- Krećemo u petak posle 17h, kada završim sa poslom.
- Može. Zovem svoje drugarice da nam nađu smeštaj.
Nikada brži i jednostavniji dogovor nisam imao za neku avanturu. Kao što se vidi iz priloženog u svega par rečenica sve je sređeno. I da, stvarno je tako bilo.
Novi Sad srce Vojvodine i njen glavni centar. Moja zadnja poseta Novom Sadu nije ostavila neke posebne utiske. Ali, nešto me ipak vuklo tih dana da se tamo opet vratim, u Vojvodinu. Razlog verovatno leži u tome što sam upravo iz jednog od tih divnih vojvođanskih sela sačuvao neke od najlepših sećanja iz svog ranog detinjstva.
I tako dok smo pravili predah u jednom od mnogobrojnih novosadskih kafića sa Baćinim drugaricama, koje su ujedno bile i naši vodiči kroz Novi Sad, Harmioni nam predlaže da sutradan odemo do Sremskih Karlovaca. Odmah sam pristao jer već dugi niz godina želim da ih posetim, što zbog njihove bogate istorije, građevina i preporuke naših dragih vodiča, koje su do sada prezentovale svoj grad više nego odlično.
Od Novog Sada do Sremskih Karlovaca se stiže za 15 minuta laganom vožnjom kolima. Pošto je ovo ipak pravo turističko mesto parking se naplaćuje čak i nedeljom, tako da računajte na to da ga platite, osim ako nemate sveznalicu kao što je Harmioni koja zna gde je besplatan parking.
Nakon obavljenih par poziva Tajna nam saopštava da do nekih mesta koje smo planirali posetiti nećemo moći da dođemo, što zbog lošeg vremena (novembar je, hladno, klizavo), što zbog rekonstrukcije i naravno sve dosadnije Koronke.
Ali bez obzira na to sve Karlovci imaju šta da pokažu gotovo na svakom ćošku.
U Sremskim Karlovcima se nalazi sedište Sremske mitropolije. Patrijaršijski dvor koji dominira centralnim trgom.
U samom centru Trga Branka Radičevića nalazi se česma “Četiri lava”. Česma je sagrađena 1799. godine, nakon završetka prvog vodovoda u Sremskim Karlovcima. Upravo kod ove fontane je snimana scena „razgibavanja“ našeg odličnog filma “Lajanje na zvezde”. Postoji par legendi vezanih za česmu i uglavnom se svode na isto. Navešću dve: „Svako ko popije vodu sa ove česme, jednog dana će se vratiti u Sremske Karlovce.“ ili „Svako ko popije vodu sa ove česme, jednog dana će se vratiti u Sremske Karlovce i tu oženiti/udati.”Verujte u onu koja vam više odgovara, baš kao što i Tajna veruje u jednu od njih, ali neka to za sada ostane naša tajna. Mi nismo mogli da proverimo da li je legenda istinita jer nije bilo vode u njoj.
Prva srpska gimnazija osnovana je u Sremskim Karlovcima 1791. godine. Njen osnivač je mitropolit Stefan Stratimirović. Kao što sam na početku napomenuo, neka mesta su bila zatvorena, a jedno od njih bila je i gimnazija.
Pošto je vinogradarstvo glavna grana poljoprivrede Karlovaca, naša Tajna opet okreće jedan broj i vodi nas na degustaciju vina. Odlazimo u vinariju “Art et Vinum” i tamo zatičemo jednu mladu i lepu devojku koja nas je tako lepo uslužila da je slatko vino bilo još slađe. Vino je stvarno vrhunsko i sada mi je bilo jasno zašto je Tajna prethodnog dana stalno pričala o Bermentu.
Kao vrhunski stručnjak, naš Baća kreće sa ispitivanjem o sortama vina, proizvodnji i ostalim sličnim stvarima, naša stidna devojka, Nasta, pomalo zatečena pitanjima uz poteškoće uspeva da mu odgovori. Tada kao iz vedra neba, Tajna odlazi na pozornicu i kreće sa svojom prezentacijom. Ispred sebe je imala nas, publiku, iza sebe proizvode i tekst za prezentaciju a sa strane korektora, Nastu. „Vlasnik vinarije ima šestoro dece, od kojih je ona najmlađa“, i pokaza na Nastu koja se malo zacrvenela i samo klimnula glavom. „On nije samo vinar već i slikar. Sve ove slike koje vidite je on sam naslikao“, reče pokazujući rukama ka zidovima prostorije tako ponosno kao da ih je ona sama naslikala. „U gornjem desnom uglu nalazi se vlasnikova bista iz mlađih dana koju je isto tako sam napravio.“
Od korektora saznajemo da su neki mislili da je to glava Dostojevskog, ali o tome nikome ni reč. Tajna nastavlja svoju prezentaciju. „Ovde u vinariji proizvodimo beli i crveni Berment. Beli Berment se toči u flaše od 0,5l. To je kultura točenja belog Bermenta. 0,5. Zapamtite to“, rekla je ona pokušavajući da izgleda što ozbiljnije, ali iste sekunde iz nje je prasnuo tako zarazan smeh da smo se svi već narednog trenutka smejali. Ostatak prezentacije nije bio ništa manje smešan.
Svaki put kada je Tajna pogrešno pročitala neku od sorti ili imena vina, Nasta je samo prevrtala očima i pokušavala je ispraviti, a kada joj to ne bi uspelo ni iz petog pokušaja, sva rumena i iznervirana samo bi prevrnula očima, coknula i odustala. Zanimljivo je da pored vina ovde još proizvode i rakiju od šljiva, dunja, kajsija i krušaka, a bome se planira i plasman na rusko tržište. Držimo im fige da uspeju. Po završetku svoje prezentacije Tajna je dobila zaslužen aplauz, poklonila se i vratila nazad da završi degustaciju.
Pošto je svaka kuća deo istorije, ima neku svoju priču i značaj za Karlovce, mogao bih do sutra da nabrajam i pišem o tome. Ostalo ćeš, dragi čitaoče, morati sam da istražiš ili da čekaš neku od sledećih poseta.
Na moju veliku žalost našem druženju je došao kraj. Mi smo morali da krenemo kući pošto nas je čekao malo duži put budući da smo odlučili vratiti se koridorom. Zahvaljujući našim divnim domaćinima ovaj put mi Novi Sad ostaje u jako lepom sećanju i stvarno sam im zahvalan na uloženom vremenu i trudu jer su pravi primer kako svako treba da prezentuje i voli svoj grad. Ja sam naučio mnogo toga o Novom Sadu, Sremskim Karlovcima, Petrovaradinu. Bez obzira što nisam popio vodu sa česme, znam da ću se opet vratiti na ova mesta, ali ovog puta sa više vremena, jer 48 sati je malo vremena da se obiđe sve ono što ova dva grada mogu da ponude. Ovaj tekst posvećujem vama Harmioni i Tajni i nadam se da će te održati reč da posetite naš grad i da vas ugostimo onako kako to i zaslužujete.
Kada sam u petak odlazio na put glavni cilj mi je bio samo da se maknem od gužve, posla i obaveza koje sam imao zadnjih par meseci. Ni slutio nisam da ću da dobijem mnogo više od toga. Ne samo da sam se odmorio, već sam upoznao ljude koji su mi potvrdili da sam u pravu kada verujem da takvi ljudi postoje. Pre svega prijatelji u pravom smislu te reči, jer ko bi drugi osim prijatelja otkazao sve svoje obaveze, planove i dva dana se smrzavao na vetru, kiši i minusu da vas ispoštuje i pokaže grad, zar ne? One ne samo da su prijatelji već su i dobri ljudi, pametne, požrtvovane, imaju svoje ja i stoje iza svojih načela i principa bez obzira na posledice. Zato čovek kada ide bez očekivanja i predrasuda dobije mnogo više ukoliko zna da to primi na pravi način.
Samo bih još dodao:
„Louis, I think this is the begininning of a beautiful friendship“