Na Svetu Goru sam otišao u decembru 2012. nakon višemjesečnog dopisivanja sa hilandarskim jeromonahom Dositejom Radivojevićem, koji je u to vrijeme zbog doktorata boravio u Beogradu i preko društvenih mreža (fejsbuka) bio dostupan mladima i svima koji su na neki način htjeli dobiti informacije o Svetoj Gori iz prve ruke.

Tako sam i ja u proljeće 2012. prvi put stupio u kontakt sa Ocem Dositejem postavivši mu nekoliko pitanja koja su me kao devetnaestogodišnjaka zanimala. Na prvu me je oduševio načinom na koji mi je odgovarao na pitanja, kratko, jasno i precizno, s vremenom sam kroz svakodnevnicu doživljavao njegove odgovore i pisanja kao rjesenje za probleme i nedoumice koje sam imao u privatnom zivotu. Sve je više zadobijao moje povjerenje da bi mi u decembru konačno sam predlozio rekavši: “Milance hoćes li da posjetis Hilandar?”  Bio sam veoma iznenađen jer mi je Sveta Gora kao i većini vjerujem djelovala hermetično, nedostupno za nas ljude “običnih” života. Pristao sam uz neslaganje roditelja, koji su bili skeptični u neku ruku ali ja sam u svom srcu znao da treba da pođem. Spakovao sam stvari i krenuo do Beograda gdje me je sačekao Otac Dositej i tu veče smo i krenuli put Svete Gore, put Hilandara…

Otac Dositej je već bio na poslušanju kao starac kelije Paterica, koja se nalazi iznad Kareje (administrativni centar Svete Gore) Kareja u prevodu znači Orahovica, zbog velikih zasada oraha. Tada već obrasla u šumu i sa kozijim puteljcima pomoću kojih se dolazi do kelije. Sve je djelovalo kao neko mjesto iz bajki koje sam kao dijete čitao.

Sam poged sa terase Paterice, koji se pruža na istocnu stranu Egejskog mora, a u istom pogledu imate i Skit Svetog Andreja i sam vrh Svete Gore je impozantan, pogotovo ujutru kad se posmatra izlazak sunca. Stoga je moj prvi boravak na Svetoj Gori bio vezan upravo za keliju Paterica koja je izgrađena prije Hilandara ali istorijski je ostalo nepoznato u kakvom je stanju bila kada je nju Sv. Sava kupio u to vrijeme. Postoji predanje da je Sv. Sava iz Paterice gradio Hilandar.

Da objasnim onima koji se pitaju sta je to kelija, to je jedno manje utvrđenje, kućica sa crkvom koja se nalazi van zidina matičnog manastira kome pripada. Neke od kelija se zovu “isihastirioni” ili “mjesta tišine i molitve”, nastanjuju ih tri do sedam monaha koji žive povučenijim i strožijim životom. Manastirski izraz za keliju je soba monaha u kojoj obitava. Sama kelija Paterica ima jako bogatu istoriju i predanje po kome je dobila naziv. Kasnije tokom boravka sam obišao i druge kelije po Kareji koje su većinom ili u hilandarskom vlasništvu ili na hilandarskoj zemlji, jer Hilandar od 20 manastira na svetoj Gori posjeduje tri petine ukupne površine Svete Gore, pa sam u šali rekao kakva su gospoda Nemanjići bili.

Kareju je najlakše ipisati kao srednjovjekovno selo sa nadžidžanim kućicama koje su u stvari mali manastiri. U centru tog “seoceta” se nalazi glavna protatska Crkva sa zgradom protata, protat je svetegorski administrativni odbor sačinjen od Prota koji se mijenja svake godine i bira iz prva četiri manastira po hijerarhiji, Velika Lavra, Iviron, Vatoped i Hilandar, i epitropa koji pomažu protu. Imao sam i tu privilegiju da posjetim kako ova četiri najprestižnija manastira tako i ostalih 16, i njihovu većinu skitova i kelija koji se nekad nalaze na najpustijim mjestima Svete Gore, gdje je moguće doći samo pomoću lanaca koji su prikovani od stjene do stjene pa je i sam put uvjek pun rizika, ali kako Svetu Goru zovu i Vrt Presvete Bogorodice tako onda i Ona sama brine o svima koji pohode Njen vrt, uz malo vjere i hrabrosti se sve završi onako kako je najbolje.

Da se vratim na moj boravak u Paterici u kojoj sam u toku prvog dolaska ostao mjesec dana. U to vrijeme nije bilo direktnog napajanja sa strujom pa smo se snalazili, što od korištenja agregata jer je bila zima, a inače se ljeti kelija strujom snabdjeva pomoću solarnih panela. Kako rano mrak padne tako se i svi povuku u svoje sobe, u kojima su knjige, ikone i petrolejska lampu ako ste voljni da čitate. Pošto kelija ima nekoliko svojih izvora vode naprosto je bilo nemoguće da je nestane, a ukus vode bih uporedio kao najdivniji eliksir od kojeg nestaje svaki fizički umor.

Raspored bogosluženja je uređen svetogorskim tipikom od kojeg se vjekovima ne odstupa, dva puta dnevno je obrok koji monasi pripremaju sami ili uz pomoć nas koji smo tu bili sa njima, pa sam tamo naučio svoje prve kulinarske vještine sa Ocem Kozmom, porijeklom Čehom koji srpski priča bolje od mene. Nekoliko dana sam tako bio na poslušanju da pomognem u kuhinji, pripremim kandila u Crkvi za bogosluženje, čišćenje Crkve koje ima svoj protokol, pa i na održavanju imanja koje sada iznosi oko šest hektara posađenih maslina.

Na kraju mog jednomjesečnog boravka Otac Dositej mi je predlozio da ostanem da radim tu ako nemam posao, što sam i prihvatio iz samog razloga što mi se otvarao put saznanja novog načina života. Vratio sam se kući na kratko vrijeme da svojima saopštim vijesti o svom novom poslu i opet se vratio u Patericu gdje sam počeo da obavljam sve te navedene dužnosti ali u većem intezitetu uz platu. Ujutru od 07 do 15h sam bio obavezan da obavljam sve ono što je Otac smatrao za potrebno tog dana da se obavi, samim tim me je nekako i učio lekciju da budem domaćin i poslušan čovjek. Trudim se da naučeno na Svetoj Gori primjenjujem u svom svakodnevnom životu. Slobodno vrijeme sam iskorištavao da obiđem okolnje manastire, čitao sam, pričao sa svim tim divnim mudracima u čijem pogledu osjetš samo ljubav i mir.

Na velike praznike smo odlazili u Hilandar gdje sam upoznavao hilandarce i njihov život u manastiru. Život mi se poistovjećivao sa monaškim. Razlika je bila samo sto ja nisam imao rasu. Ljeti se slobodno vrijeme trošilo tako što se spustimo do mora, sat do, a dva sata od, jer je sve bilo uzbrdo u povratku. Kada nemaš televizor, internet čak ni telefonske mreže, novina ni kafića, naučiš kvalitetnije da provodiš vrijeme, jer uvjek ima zanimljivih knjiga koje nisi pročitao, mjesta kojima bi sam prošetao, kad su čula oslobođena spoljnih utisaka počinje i um da se transformise i penje na toj duhovnoj ljestvici.

Tu sam shvatio značaj samoće i tišine kojoj i danas pribjegavam. Naprosto je potrebno da čovjek ostane sam sa sobom jedan mali dio u danu čisto da se sabere, da popriča sa sobom. Uvjek se nešto novo doživi, pa se sve dublje sagledava nego inače.

Sjećam se jednom dok sam skidao bršljen sa jedne masline koja je sva urasla u bršljenu, pet sati sam čistio dvije masline, pomagao mi je i Otac Dositej, pa je rekao jednu pouku koju nosim sa sobom “vidis Milanče, i duša je kao maslina, kad je čista donosi rod pa se drugi hrane tim plodovima, ali kad se zapusti i uprlja strastima onda raste ovaj bršljen preko duše pa se čovjek ne vidi od svojih strasti. Vidiš koja je muka da se skine bršljen sa masline, a šta misliš koja je muka da se strasti sasjeku sa srca i duše”. Ostao sam zamišljen taj dan.

Dužnosti u Paterici sam obavljao pune tri godine. Mijenjao se izgled imanja Paterice, mijenjao sam se i ja. Nakon te tri godine rada u Paterici dobio sam poziv iz Hilandara od Oca Teodosija (koji je postao moj intelektualno moralni uzor u životu, i od kojeg sam naučio mnogo toga) za mjesto gostoprimca koje je nedostajalo tada. Prihvatio sam iako je dio mene ostao u Paterici. Život u manastiru se dosta razlikuje od života u keliji. Moje obaveze su bile prijem i organizacija smještaja gostiju koji svaki dan dolaze u velikom broju. Hrana u manastiru se sluzi dva puta dnevno i organizovana je spram bogosluženjima koja su nerijetko duža od pet sati, monasi ustaju veoma rano, zimi i u pola jedan ujutru počinju bogosluženja i traju ujutru do seda. Poslije toga je doručak koji zavisi od toga da li je vrijeme posta ili posni dan. Na Svetoj Gori se ne jede meso ni išta od mesnih proizvoda, što mogu da proizvedu sami to proizvode, od povrća na kojem se zasniva većina obroka, visokokvalitetnog ulja, vina, slatkih namaza i još puno drugih namirnica, čak i do domaće pravljene vegete.

Nakon jutarnjeg obroka svaki od monaha ima svoje poslušanje kako se to kaže u manstiru ili kod nas zaduženje. Naprosto mora tako da bi ogroman kompleks kao što Hilandar i funkcionisao. Neko je bibliotekar, neko tipikar, neko crkvenjak, pa ekonom, razna poslušanja koja su podjeljena prema znanju i snagama monaha , nerjetko im pomažu i civili koji rade već duži niz godina u Manastiru.

Poznato je da na Svetu Goru nije moguć dolazak žena, pa se većina žena naljuti nerazumijevajuci o čemu se radi. Zapravo se ne radi ni o kakvoj diskriminaciji ili kršenju sad popularno nazvano “ljudskih prava” već o jednom svetogorskom zakonu “Avaton” koji zabranjuje ulazak ženskog roda na Svetu Goru zbog teškog i asketskog načina života. Taj Zakon važi jos od 1000-te godine. Bilo je par slučajeva gdje su monasi prekršili taj Zakon puštajuci kompletne grčke porodice da se sakriju od napada turaka za vrijeme turskih ataka na Grčku. Ali u normalnim okolnostima to nije dozvoljeno. Takav je zakon njihove zemlje i treba da se poštuje.

Moje obaveze su kretale u četiri ujutru, a svodile su se na pripremanje i doček svakodnevnih poklonika. Imao sam još dva ili tri momka sa sobom koji su mi pomagali jer je nemoguće da sam postigneš sve, od pripremanja i čišćenja soba, svakodnevnog pranja posteljine i toaleta, do dočeka gostiju. Svoje slobodno vrijeme sam provodio slično kao i u Paterici, stim da je šetnja do mora bila vremenski prepolovljenja u odnosu na pješačenje u Kareji. Razgovorom sa Hilandarcima od kojih sam uvjek dobijao dobre savjete i pouke. Prisustvovao sam mnogim krštenjima na obalama Egeja gdje jeromonasi triputnim utapanjem krste one koji izraze želju da se baš tamo krste.

Prisustvovao sam i na nekoliko sahrana svetogorskih monaha koje se dijametralno razlikuje od našeg običaja sahranjivanja. Sahrane sam doživljavao kao Liturgiju, radost, pobjedu života. Nema naricanja kao kod nas, nema kovčega nego se upokojeni zasije u svoju monašku rasu i sa krstom u rukama polozi u golu zemlju sa riječima igumana “Zemlja jesi i u zemlju se vrati”. Sama ceremonija traje nekoliko sati i kao što rekoh više se radost osjeća nego tuga, a tako i treba kod nas pravoslavnih gdje smrt dođe kao prelazak iz jedne sobe u drugu.

Najviše sam volio vrijeme Vaskrsa u Hilandaru, tako da sam od pet ipo godina provedenih tamo bio na tri Vaskrsa. Nekoliko dana pred Vaskrs se osjeća u vazduhu to Vaskrsenje, ta pobjeda života nad smrću, neopisiva radost vidljiva na licima monaha koji su se strogim postom pripremali za Vaskšnji dan. Početak vaskršnjeg posta na Svetoj Gori je veoma zahtjevan, tad kuhinja ne radi tri dana, monasi ne jedu i ne piju prva tri dana Velikog posta, vrijeme zvano trimirje, nakon trimirja za vrijeme bigosluženja u crkvi monasi se jedan drugom do zemlje poklonu riječima “Oprosti brate meni grešnom, sve što ti sagreših”. Kako je to divno doživjeti, takav oblik smirenja.

Vaskršnje bogosluženje je najradosnije i najraskošnije od svih u godini. Pruza takav osjećaj gdje čovjek biva preplavljen emocijama do tad nepoznatim. Čitavo biće osjeća Vaskrsenje kao da pred tobom stoji niko drugi do sam vaskrsli Hristos. Znam da sam za vrijeme vaskršnje Liturgije pomislio “Bože kako je kod Tebe gore kad je ovakva radost sada ovdje na zemlji” . Tako da bih preporucio svakom muskarcu da obiđe, doživi i dozvoli da ga Sveta Gora promjeni. Mislim da ko jednom posjeti Svetu Goru da joj se uvjek vraća, jer nas ispunjava mirom i blaženstvom, utjehom u razgovoru sa svim onim divnim monasima, plakanja pred čudotvornim ikonama koji vjekovima stoje na jednom mjestu, od kojih bih izdvojio hilandarsku Trojeručicu, čudotvornu ikonu, i čudesno predanje vezano za samu ikonu. Ikonu Hrista Pantokratora iz 13. vijeka koja se nalazi u hilandarskoj riznici, i mnoge druge koje kad bi se nabrajale ne bi bilo kraja. Pošto je ovo mjesto najbliže Bogu, molitve izgovorene ovdje se čuju.

Ima predanje koje kaže da ko pije sa bunara Svetog Save, taj će doći ponovo na Svetu Goru, što se na mom ličnom primjeru pokazalo kao istinito. Uvjek kada krenem kući zahvatim malo vode iz bunara, umijem se i napijem pa nakon par mjeseci eto mene opet u Hilandaru. Živeci u Manastiru sam otkrio i svoj talenat za slikarstvo kojim se bavim zadnju godinu intezivno i profesionalno, sarađujem sa nekoliko Švicarskih galerija koji su prepoznali moj rad i otkupljuju moje slike, tako da sada živim od umjetnosti. Nadahnut prirodom, čovjekom kao čudom vaseljene, božanskom tvorevinom u meni se otkrio i rodio čitav novi svijet koji sada prikazujem na platnu. Imao bih još puno toga da kazem o Hilandaru i Svetoj Gori, pričati se moze danima i mjesecima ali evo kroz ovaj tekst sam prenio vjerovatno neku sliku svetogorske svakodnevnice, svoje utiske i doživljaje koje sam ovdje samo naveo primjera radi, a bilo ih je još mnogo. 

Imao bih još da kažem da kada idete da posjetite sveta mjesta potrudite se da jedan mali dio uvjek utkate u sebe, jer ako u vama nije ostao dio Svete Gore ili Svete Zemlje, ili neke druge svetinje koju pohodite onda ste samo potrošili i vrijeme i novac …