Jurcam ja tako na treći posao tog divnog, avgustovskog dana i sjetim se da treba nešto i da pregrizem. Kao i obično kada nemam vremena, a često ga nemam odlazim do obližnjeg marketa da kupim gotovu hranu. Upadam u market, užurbano hvatam korpu i jurim ka toj hrani jer već kasnim. Stižem konačno do odredišta, a ono gužva da ne može biti veća.

Pitala bih ja da me puste, ali ispred mene dvije curice, trudnica i jedan stariji par. Curice se ne sjetiše da pitaju trudnicu i par da li im treba prednost. Samim tim, shvatih da nije fer da pitam ja, jer ovi su u većoj potrebi. Završavaju kupovinu one, završava trudnica, na redu je stariji par. Gospođa za pultom im se obraća sa izvolite, a baka joj odgovara: ”Sačekaćemo mi! Pusti ove mlade koji rade, oni žure na posao!” Uredno se zahvalim i obavim kupovinu, pretpostavljajući da joj treba još vremena da razmisli šta želi.

Elem, kao i uvijek, ne da meni đavo mira, pa tako krenem da analiziram svoj dan i ono što mi se desilo. Kako mi je vrhunac dana i najčudnija stvar koja mi se desila bila ta starija gospođa, počeše u glavi da mi odzvanjaju njene riječi. Kada sam bila dijete znao se red. Što se mene tiče ja ga znam i sad, za ove djevojčice to ne bih rekla. Nije mi to prvi put da gledam kako djeca sjede u autobusu, dok baka stoji. Vidjela sam i kako zbog  trudnice ustaje neko ko svima u autobusu može po godinama biti deda. Nije mi to bilo čudno, jer kako rekoh, vidjela sam to više puta. Nekultura, sebičluk i odsustvo empatije.  Ništa neobično i ništa što ne traje godinama. Međutim, nikad nisam doživjela da me baka pusti da dođem na red prije nje. Uvijek sam nailazila na bake koje traže prednost u svemu i znaju svoja prava, po zakonu i po bontonu.  

Konačno mi sinu. Nije ona baka koja ima razumjevanja za užurbanost, tri posla, kašnjenje, jer ona ne zna o meni ništa. Ključ njene izgovorene misli leži u tri riječi „MLADI KOJI RADE“. Baka je svjesna da njena ili suprugova penzija neće biti isplaćena ako nema mladih koji rade. Da pare neće leći na račun idućeg mjeseca ako mladi koji rade zakasne na posao. Poštar neće zvečati ispred kućnog praga ako mladi ne rade. Zna baka da je ovdje sve manje mladih koji rade i da ih je sve manje u  državi. Mlade ovdje izrabljuju, daju im mizerne plate, a oni znaju da negdje ima bolje. Baka zna da ovo postaje država penzionera, a da se njima koji su došli do iste, ne da više raditi, a i ne mogu.  Zahvalna je ona mladima koji ostaju i koji pokušavaju da ostvare svoje ciljeve ovdje. I treba da bude, jer to je mučno. Ne rade to oni zbog nje, imaju svoje motive, ali zahvalna im je što su još uvijek motivisani. Možda joj je i sin otišao, pa rijetko viđa svoje unuke. Moguće je da zbog ovog problema i ne može biti baka u onom pravom smislu te riječi. Hiljadu je mogućih razloga zbog kojih je ona tog dana bila puna razumjemjevanja prema meni koju ne poznaje.  Neprijatno je to, bar meni, što je sama sebi uskratila prednost koju zaslužuje.