Nisam imao prilike upoznati fudbalski klub, a da uz njega ne ide slatki prilog zvani navijač. Ima ih svih fela, vrlina i slabosti, počevši od onih koji tvrde da su njihovi najbolji, najmaštovitiji, nepobjedivi do onih koji su spremni dati sve što imaju da bi njihovo ljubimče bilo ono u vrhu piramide.

Ni Kozara nije iznimka toj priči. U njenom postojanju bilo je svake navijačke „mrake“ što no ljudi vele. Uz klub se išlo i blizu i daleko. Oni bučni u gostima su se znali vraćati kući razbijenih glava, suznih očiju zbog poraza ili,pak puni ponosa zbog neočekivane pobjede.

Ponedjeljak je onda bio dan prepun izliva emocija, opisa promašenih ili realizovanih šansi, fenomenalnih odbrana ili „pacerskih“ golova onog našeg neznalice na golu, a da se ne govori o onom sudijskom fašisti koji je svirao tamo za one, a sve protiv nas. Priča bi tako dan za danom polako jenjavala negdje sve do četvrtka kada bi ista priča bila okrenuta u novom smjeru-narednoj nedelji i novoj utakmici.

Tamo sedamdesetih, u zlatno doba crveno-bijelih, legendarni majstor Ademovica ne bi kretao svoj bus ako u njemu nije sjedio veliki fan Kozare Hilmija Ćatić. Bio je to sitan kao grana čičica, u rukama ona nekadašnja tašna sa preklopom, koja je najbolje oslikavala one opštinske „ćate“, što Hilmija u naravi i bijaše. Odjelce crno-aristokratsko, a na glavi iste boje i šešir.

E, u toj torbi uvijek je bilo par kesa bombona svih vrsta, pogotovo onih 505 sa crtom. U putu Hilmija bi nutkao svoje ljubimce tim bombonima, naravno to bi važilo za one mlađe, dok su „vukovi“: Raos, Zeni, Lemi i Ćatak vapili za nekim drugim” slatkišima”, koje je teško bilo prošvercovati od masera Drage očiju i ušiju trenera Miljuša.

Pamtim putovanje u Suboticu gdje smo na noge išli goropadnom Spartaku. Hotel „Patrija“ uveče u bašti muziciraju tamburaši, otkidaju da ti srce stane. Ekspedicija Kozare ojačana polukompletnim rukovodstvom. Čelno mjesto rezervisano za predsjednika Tanu Gakovića. Uz njeg je i njegov „prika“ u naravi Đorđo Rajlić nekadašnji šef policije.Tu je i Irfan Bahić šef SIZ-a za fizičku kulturu, te meni uvijek drag i na podvalu spreman član uprave Pavle -Pajo Gajić, direktor Zadruge, koji je i razlog ove priče.

Ujutro za doručkom Pajo meni i Hilmiji nudi odlazak na buvlju pijacu, tadašnju „meku“ trgovine na prostorima bivše nam države.

Prihvatam ponudu, a Pajo naručio i fijaker u koga se „pakujemo“ za put od nekih par kilometara ulicama Subotice. Sjeo Hilmija onako mali na „sećiju“ fijakera, čini mi se da mu samo šešir štrči iznad kočijaša, dok Pajo vozi priču kako treba kupiti neku ogrlicu od jantara. Moja opcija trgovine svodi se na kupovinu plastikaner jakne, tada hit odjeće, koju prodaju Poljaci u velikom broju, kako to danas rade oni iz Kine.

Našao ja Poljakinju i jaknu koja mi se sviđa. Onako sivomaslinasta boja,taman po mjeri, prvobitna cijena 150 hiljadarki, tadašnjih dinara. Ubjeđujem Poljakinju riječima, rukama, nogama i ne znam čime još da se cijena spusti. Cjenkanje traje odugo i pogodba pada na 105 hiljadarki. Ubijeđen da sam dobro prošao hvalim se Paji, a on će meni:

– Da se kladimo da ću istu takvu kupiti bar  za pet hiljadarki jeftinije?

– Nema šanse – mislim se kad se sjetim moga ubjedjivanja, pa prihvati opkladu za deset hiljadarki.

Izmako se ja i Hilmija, a Pajo krenuo u „obradu“ Poljakinje. Vozi on svoju priču, vozi ona svoju. I kod njih rade riječi, ruke – noge. Krene Pajo da odustane, a ona ga za ruku pa nešto objašnjava – biće da spušta cijenu.

Da ne dužim dalje pogađanje je trajalo skoro sat sa prekidima, kad odjednom ona Paji vindjaknu u ruke, a on njoj sto hiljada. Jest da je Pajo direktor zadruge, ali što ja u ovoj situaciji ispade kao njegov ošišani kooperant?

Sjeo ja u fijaker pokisnuo onako fest iako kiše nema.

Na ručku pred cjelokupnom svitom ide, kao aperitiv, Pajina priča i osvojena opklada. Trpim, pokušavam nešto naći opravdanja ali Pajo na svaku moju ima svoje tri.

Krenusmo na stadion. Sad zaboravih na opkladu, mislim na prenos i bodove. Igra Kozara dobro za ne prepoznati. Sudija, zaboravih mu prezime, znam da je bio iz Zagreba, sudi onako sve po „propisima“ domaćinu sve-nama ništa.

E, nećeš bato! Igramo i mi. Sve zuji oko našeg gola ali u mreži ništa. Potkraj onaj „purger“ istjera Gaju ni kriva ni dužna. Ima li kraja – pitam se ja, a usta mi se osušila što prenoseći što drhteći. Prođe i devedeseta, mislim se bod u ruci, ima da proslvljamo cijelu nedjelju na stadionu. Nikako da se označi kraj, purger sve navlači, dok se lopte ne dočepa Trninić i utrpa nam ga.

Odmah čuh i pištaljku za kraj. Zanijemio ja. Otkud baš da nas pobjedi Trninić koji je prije šest mjeseci nosio dres Kozare? Valjda to tako mora.

Sjeli mi u bus, onako pokisli, tužni jadni. Muk božiji.

Em izgubih opkladu, em izgubišmo bodove.

Ispred mene na sjedištu Hilmijica nešto petlja oko one svoje torbetine.

– Uzmi Đole ovu jednu 505 sa crtom. Da znaš da su dobre.

Šta da se radi. Uzeh bombonu, osjeti njenu slast, zaboravih na Poljakinju, jaknu i izgubljenu opkladu, nešto mi samo žao izgubljenih bodova.

Noć uveliko pala, majstor Ademovica mota li mota, pa se nešto mislim – eto nedjelje očas posla i eto nove utakmice. Neće na njoj biti onog „purgera“. Sve će doći na svoje. I nas će naše sunce ogrijati, i tako glava lijevo – desno se klati od krivine do krivine, a san na oči neumitno dolazi i dolazi.

Ispade da od ovog putešestvija dobit imaše samo direktorski šeret Pajo, a mi ostali gubitnici.