Kao i većina vas, navikli smo nekako da na poslu pijemo kafe i da se družimo. Često uz tu kafu podijelimo lijepe, ali i tužne stvari. Prebacimo koju pametnu ili trač. Ove godine poslije godišnjeg odmora vraćam se na posao i vidim da kafić ne radi. Pitam spremačicu, a ona mi dobaci – ubacili profesore one robote pa zatvorili kafić. Ne mogu brate ja da pijem kafu sa tih aparata. Nije mi ćeif, niti ista kafa kada vam konobar napravi. Uvijek nešto popričate s njim, čujete neku novost, mišljenje o političkim dešavanjima i sl. Znao sam kada je Dan žena pozvati konobara da odnese piće svim ženama ili kada vam prođe izbor u više zvanje počastiti kolege. Znali smo uz tu kafu mnogo dobrih stvari i projekata napraviti. Sada to nije isto uz ove aparate robote, uz vodenastu kafu iz plastičnih čašica. Baš nekako ne ide. Svi smo se sad zatvorili u kancelarije i kao žohari provirimo iz istih kada nam počinje nastava. Otuđili smo se baš, ali baš.

Danas sam gostovao na RTRS-u i urednica me je pozvala na kafu, kad tamo ista priča. Dva aparata Lolek i Bolek i tuga pregolema. Mjesto gdje sam često dolazio kao gost na ovoj televiziji i koje je vrvilo od života. Sad pusto i nekako bez života. Koliko puta smo kod tih istih konobara ostavili neki paket ili poruku za nekog, proslavili pobjedu naših sportista, častili se za rođenje djeteta ili unuka. Uvijek smo imali razne povode za čašćenje  kao npr. „ubo“ nas je tiket, povećanje plate od 5 %, kupovina auta starog 15 godina ili sl, samo da smo zajedno. Koliko smo puta tog istog konobara pitali da li je nekog vidio i šta je sa njim, a on kao i frizerka znaju sve uvijek, sve živo. Sada gledam dva nepomična robota. Šta njih da pitam, majko mila.

Otuđili smo se i previše. U naselju u Borik, gdje živim,  svaka druga porodica ima kućnog ljubimca. Mnogi kupili zbog djece, a djeca ih izdegustirala za 2 mjeseca pa sad roditelji i ne znaju gdje bi šta sa njima , jer ni za djecu nemaju vremena, a kamo li za ljubimce. Ljudi šetaju kućne ljubimce, a ne šetaju se sa ljudima. Sve manje, sigurno. Sjedimo na trgiću u kafanama i kad malo bolje pogledate vidite pse kako leže ispod stolova. Sigurno uživaju dva sata dok ispijamo kafu ili pivo. I to spada u šetnju kućnih ljubimaca. Vole psi kafanu kao i gazde. Ajd’ što smo mi kafanski narod, ali postadoše i psi.

Stalno nešto trčimo, žurimo, stalno nam nedostaje 2-3 sata da nešto stignemo završiti. I taman kad u čitavoj toj frci treba nam ta kafa i kratko druženje na poslu sjetite se robota i aparata. Ajojjjj! Vratite nam ljude, a roboti neka još malo sačekaju, barem kod nas.