Jutros, za vrijeme brijanja odraz u mom ogledalu bio je nešto drugačiji nego inače. Prvi znakovi zrelijih godina prošarali su mi se ispod očiju. Brijanje je za jedan dio muškaraca u koje se svrstavam određen ritual, intiman čin, ‘pokadkad’ i duhovan.
Ja se uglavnom još uvjek brijem britvom koju ostavim da omekša u šolji tople vode dok pravim pjenu trljajući sapun četkom koju sam kupio sebi čim su mi prve dlake izbile po obrazima. Kao dječak sam često krišom posmatrao svog dedu dok se brijao. On je to uvjek obavljao u dnevnom boravku na stočiću izrađenom njegovom rukom, godinama se služio sa njim i rado sjedio na njemu iako već odavno pod njegovom težinom zaškripi na spojevima gdje su se ekseri olabavili.
Imao je i svoje ogledalce koje je koristio samo tad, naslonio bi ga na stalak koji je bio ukrašen slikama iz prošlosti u staromodnim okvirima, takođe ga je krasio milje koji je baka plela svima po komšiluku a sebi ostavljala primjerke za koje je vjerovala da malo ko zna uraditi. Ogledalo je deda naslijedio od svog oca koji je u njegovom odrazu njegovao lice ostavljajući samo brkove, moderan detalj na licu vojnika kraljevske vojske prvog svijetskog rata. Imao sam osam godina kad je deda otišao Bogu na istinu ali sam upamtio sve što mi je pričao vezano za podvige njegovog oca, između palca i kažiprsta bi uzeo ogledalce na kojem su se već pojavile pjege te prepričavao sa ponosom o tome šta je sve pretpio taj komad stakla i nabrajao bitke koje je preživio neokrnjen.
Slika njegovog oca nije sačuvana, o njegovom postojanju svjedok su samo neka pisma koja je slao kući o izvještaju da je još uvjek živ. Mislim da ga ni deda nije upamtio ali se kao ponosan sin hvalio junaštvom roditelja. Od njegovih stvari sa fronta je stiglo to ogledalce, ručni sat bez narukvice i šajkača sa grbom kraljevine. Sahranio ga je u snijegu njegov pobratim Stanko koji je u brzini sa njega pokupio najjednostavnije stvari da pošalje kući kao uspomenu, Stanko je uz to malo stvari i pismo poslao na adresu naše kuće gdje je naveo da ga je on lično opojao te krst mu iznad glave sačinio od dvije grane koje je našao u blizini a njegov vojnički opasač iskoristio da učvrsti podvez kad je krst pravio.
Za moga dedu to parče stakla je predstavljalo sakrament, odlagao ga je brižljivo u drvenu kutiju u kojoj mu se nalazio pribor za brijanje, a kutiju bi sa istom dozom opreza vratio u ormar u spavaću sobu. Prizor mi se tako ucrtao u memoriju da mi se pred očima ekranizuje čitava scena. Odvrnuo bi stari tranzistor koji je hvatao nekoliko lokalnih radio stanica, ni na jednoj zvuk nije bio čist, ‘pokatkad’ bi se mješale dvije stanice pa bi na jednoj bile starogradske pjesme dok bi sa druge uletila neka reklama, oglas ili spiker prenosio sportske događaje. Ja sam se se krio iza štoka od vrata koja su bila odškrinuta, ne znam zašto ali deda je volio biti sam za vrijeme brijanja, nikad nikome to nije rekao ali bi se primjetilo da traži tišinu ukoliko bi neko slučajno bio tu, sa vremenom se odnjegovalo takvo pravilo da se u dnevnu ne ulazi nekih dvadesetak minuta. Bio mi je okrenut leđima ,sjedio na onom svom škripavom stočiću koji se klatio desno-lijevo ,na njemu bijela potkošulja i preko ramena prebačen peškir.
U lončić je pripremio tople vode u kojoj je sapirao britvu i laganim potezima desne ruke od grkljana prema obodu vilice započinjao ritual. Ogledalo dimenzijom nije premašivalo veličinu kutije od cigara tako da se u njemu nije mogao sav ogledati već samo onoliko koliko je potrebno za dva zahvata britvom između kojih bi sapirao britvu.
To je za njega bio portal u druge dimenzije, osjetila se neka čudna energija, ogledalo kao da je pričalo sa njim, na momente je djelovalo kao da se njegov odraz u njemu transformiše u vojnika, veselog mladića sa brkovima, načas bi se kao začula i pjesma hiljade drugih vojnika koji pjevaju o domovini, o ostavljenim ljubavima i nikad ugledanoj djeci. Deda bi usporio svoje pokrete, njihao se u ritmu pjesme dok bi ga pratio jecaj starog stočića.
Čitava prostorija bi se ispunila nekom mističnom energijom na čijim krilima sam i ja bio ponesen do te mjere da bih izgubio pojam o vremenu, kao da se u minuti na neki čudan način pretvarali u sate, a opet kao da je stalo sve vrijeme ovog svijeta. Moj dječački um je poimao bitnost prisustva i kao usisan u neke druge dimenzije shvatao sam da prisustvujem nesvakidašnjoj energiji za koje nisam nalazio riječi niti sam se trudio da je definišem već naprosto sam uživao u njoj ,gledajući svoga dedu kako nejasnim jezikom, koje ljudsko uho još nije čulo priča sa svojim tatom preko ogledala.
Pred kraj bi obavezno pokretima desno – lijevo pregledao da gdje nije preskočio i svježe obrijano lice zapljusnuo rakijom koju je prethodno kroz ruke protrljao tako da bi se čitavom kućom proširio miris rakije, a za njim se osjetio trag šljivovice po čitav dan.
Jutros, za vrijeme brijanja odraz u mom ogledalu bio je nešto drugačiji nego inače…
Pratite ”Micro mrežu”:
