Danas smo posjetili jednu od najvećih pijaca u Republici Srpskoj, banjalučku Tržnicu.

Tržnica je locirana u samom centru grada, preko puta tvrđave Kastel, koja je jedna od najpoznatijih turističkih destinacija grada Banja Luke.  

Pijaca je ogledalo naših karaktera i socijalna slika. Ona je mnogo više od uređenog prostora na kome prodavci izlažu svoju robu, a ostali kupuju šta im je potrebno. „Punom parom“  pijaca radi subotom i nedjeljom, dok je ostalim danima prodaja nešto slabija, ali je ima. Vikendom prodavci iza tezgi zadovoljno trljaju ruke, a kupci nose cekere sa robom koju su taj dan pazarili. Na pijaci je, uglavnom, prisutan stariji svijet, penzioneri. Tržnicu ne možete, a da ne uočite.

Veća građevina, većinom u crvenoj boji i na ulazu velikim slovima piše: TRŽNICA, za one koje ne znaju, a lokalcima je to veoma dobro poznato mjesto. To je veliki prostor, dva sprata, a srce pijace spajaju krajevi tri paralelne ulice na kojima je izložena raznovrsna roba. Kada načinite korak ka tom šarenilu najednom vas salijeće veliki broj glasova sa raznih strana: „Ovdje, ovdje“, „Svježe voće, povrće“, „Akcija, samo 2 KM“, „Izvolite, izvolite“, „Treba li šta?“, „Svježa pastrmka“, „Domaći sir, kajmak“ itd. Prvi krug je rezervisan za razgledanje i informisanje o cijenama, a tek kasnije se kupuje.

Dužinom sve tri ulice nalaze se tezge na kojima je izložena roba. Ponuda je kao i svakog vikenda raznolika; može se naći sezonskog voća i povrća, ali je cijena znatno skuplja. Pored toga, još možete naći: meso, brašno, jaja, mliječne proizvode, domaću tjesteninu, zimnicu, ribu, med, suvenire, nakit, igračke, odjeću, obuću, torbe, alate, suđe i ostale stvari potrebne svakom domaćinstvu.

Oni zadovoljni, svake naradne subote dolaze na isto mjesto, a to je za prodavce najveća nagrada. Već od ranog jutra kupaca je mnogo, ali oko 10 časova ima ih najviše. Ljudi se razgalame i svako vodi neku svoju priču, a trgovina više nije ono što je primarno, već komunikacija sa ljudima, jer mi Balkanci poznati smo po tome da volimo puno pričati i sve znati. Na ovom mjestu se prvo sazna jesu li legle plate i penzije, kako se živi, obavezno se razgovara i o politici, kao i o tome ko je umro ovih dana i ko se porodio; jedni su se vjenčali, jedni razveli, ova vara, ovaj se odselio, onaj je dobio otkaz, a glavna tema ovih dana, a i zadnjih mjeseci je korona virus i da li se vakcinisati ili ne. Ulice nisu mnogo široke, načiniš tri koraka, pa zastaneš, jer oni koji krenu sa razgovorom stanu nasred ulice pa se raspričaju, a ako se nisu vidjeli duže vrijeme to zna i da potraje.

Na početku ulice ima najviše ljudi, pa bi se reklo da je prodaja tu najbolja. Tezge su tik jedna pored druge.

Februarski sunčani dan, a zatekli smo tek oko 20 kupaca, uglavnom penzionera. Više se su raspitivali za cijene, nego kupovali, a pijačni stolovi su prepuni. Pitali smo prodavce šta se najviše prodaje, kakve su cijene i kako žive radnici na pijaci.

Slavica (56) nam kaže: „Na pijaci radim već 30 godina, a zbog korone, ovo su najteža vremena  za kupce, a i za prodavce. Nešto bolja situacija je kada „legnu“ plate i penzije. Za vrijeme praznika je najveća potražnja. Većinu proizvoda što vidite ovdje proizvodimo na našem imanju i tako već 30 godina. Od toga živimo, a godinu kao što je prošla ne pamtimo, ali nadam se da će sljedeća biti bolja, mada kako je krenulo, ko će znati, samo da ne bude gore. Sve teže je kupcima, a i nama prodavcima. Sjećam se vremena kada su se kupovale gajbe, a Tržnica je bila prepuna, a danas ljudi kupe glavicu kupusa, 2-3 krastavca, pola kilograma krompira i to je to. Nemaju ljudi para, takvo je stanje, šta da se radi? Prodamo dosta, a ono što ostane ne propada, spremi se sutra za ručak“ – kroz smijeh kaže Slavica.

Slično nam priča i Marija (40) koja nam kaže: „Na Tržnici prodajem nešto oko tri godine, nema se posla, pa sam morala da se odlučim na ovaj korak. Ljudi slabo kupuju. Ja prodajem i na stočnoj pijaci i tamo je situacija malo bolja, nego ovdje. Ljudi najviše kupuju povrće (krompir, špinat, celer..). Nije sve domaće, ali imam i toga. Najviše se kupuje i kod mene, a i kod ostalih kada se kupuje za zimnicu. U jeku korone nisam radila 15ak dana, a kasnije smo počeli, ali naravno, u skladu sa epidemiološkim mjerama. A cijene, pa šta znam, cijene su u skladu sa situacijom.“

Nada (50) nam kaže: „Iz godine u godinu je sve gore, kupci su sve rjeđi, a kako se desila korona, stanje je katastrofalno. Narod nema para, kupuje se po 100-200 grama kajmaka, po 250-350 grama sira. Kupaca više nema, a meni se ne isplati. Dok platim tezgu, stalno dolazim, odlazim, dok platim čuvara na parkingu, ne ostane mi skoro ništa. Dođe mi da dignem ruke od svega ovoga, ali šta ću kad se mora od nečega živjeti. Svi smo u debelom minusu, ali dnevnica se mora zaraditi. Mnogima je to, pored skromne penzije, jedini prihod u kući, ali eto zahvaljujući vjernim kupcima zaradjujemo pomalo, pa se može izdurati.“

U ribarnici veliki je izbor svježe i zamrznute ribe, ali kupaca nema. „Velika je besparica. Narod rijetko kupuje ribu, osim u vrijeme posta, a samo nekad se desi da je neko kupi za ručak. Uglavnom kupuju svježu pastrmku i šarana i zamrznutog oslića.“, kaže Vojo.

Da nema kupaca, ne bi ni pijaca opstala, a neki od njih više od 40 godina svakodnevno kupuju na pijaci.

„Duže od 40 godina idem svake nedjelje rano ujutro na Tržnicu, a prije toga napravim spisak potrepština. Kako se desila korona, moja navika se promijenila i ne smijem više toliko da izlazim, pogotovo ne među toliki narod, pa sada napravim spisak i dam sinu ili unuku da mi kupi sve potrebno i donese.“ – objašnjava Bogdana (74)

Ona kaže da tačno zna kod kojeg prodavca kupuje povrće za čorbu, kod kojeg meso, a i kod koga je najbolji sir. Kaže da je voće za nju luksuz, jer od penzije koja je do nekih 400 KM, rijetko šta ostane za voće.

„Moram platiti račune, moram kupiti lijekove, moram jesti mjesec dana, a sve to košta, a penzije su mizerne za ovako skupu potrošačku korpu, ali hvala Bogu imam sinove, snaje i unuke, pa su oni tu za mene i odmah je lakše“ – kaže nam Bogdana.

Prodavci sa kojima smo razgovarali kažu nam da pored toga što građani nemaju novca, pa rijetko posjećuju Tržnicu i sve više odlaze u tržne centre, oni strahuju šta će biti sa njihovim poslovima i tezgama. Kažu da tržni centri imaju veliki izbor svega, pa je narod izgubio naviku dolaziti na Tržnicu. Takođe, kažu da tamo sigurno ne mogu naći domaće proizvode, pa oni vjerni njima i kvaliteti, ipak redovno dolaze.

Pratite ”Micro mrežu” na društvenim mrežama: