„Srećni ljudi imaju loše pamćenje i bogato sjećanje“, drugim rječima kritični su prema grupnim i ideološkim slikama prošlosti i kadri da izrade samostalni odnos prema istoriji. Rusi su najponosniji na svoje pretke. Defile „besmrtnog puka“ na Crvenom trgu u Moskvi, sa povorkom od preko 200.000 ljudi, koji nose slike svojih predaka: očeva, majki, djedova, baka, pradjedova…, boraca u velikom otadžbinskom ratu, je nepresušna rijeka različitih generacija ljudi, koja se uvećava i postaje uzor antifašistima mnogih gradova u Rusiji, a polako se preliva i do Beograda, Banja Luke…
„Dokle god se prenosi poštovanje i sjećanje sa generacije na generaciju i to ne u muzejima, već u porodicama, njihove plemenite žrtve nisu bile uzaludne“. Nikita Mihalkov poslije vojne parade na Crvenom trgu u Moskvi rekao je: “Sutra će dopisnica Njujork tajmsa da napiše izvještaj o broju i vrsti aviona koje je vidjela na paradi, ali šta je avion bez duše naroda, obično gvožđe“. Upravo u tome, u duši jednog naroda, u kulturi sjećanja – pamćenja jeste njegova snaga.
Dočekali smo trenutak da izabrana vlast u Srbiji i Republici Srpskoj počinje sve slobodnije pričati i vaspostavljati kulturu sjećanja. Srpski narod pripada grupi naroda koji su se uvijek nalazili na svijetloj strani ljudske istorije i bili su vječiti borci za očuvanje svoje zemlje, svog naroda, svoje kulture i običaja i svog parčeta sunca pod nebeskim svodom, zbog čega su uvijek plaćali visoku cijenu. I danas smo više nego ikad na svijetloj strani budućnosti, zato što imamo ogromnu zarobljenu pozitivnu energiju, kao učiteljicu života u prošlosti. Za razliku od nas, neki veći narodi pod „kulturom sjećanja“ podrazumjevaju prevazilaženje svoje negativne prošlosti, što je temelj za pokušaje opasne revizije i falsifikovanja istorije.
Кritičari kažu da je kasno i kunu se u „birokrate iz Brisela“ koji opet nikad jače falsifikuju i prekrajaju istoriju u svom pogledu od zapada ka istoku. Nikad dok nas kao naroda ima nije kasno… čak bih se usudio reći, sad je „zrelo“ (pravi trenutak) za zajedničko djelovanje; institucionalno, lokalno, porodično… Кreatori „modernog doba“ kako ga zovu globalisti, sistematski i planski urušavaju i uništavaju sve narode i države koji žele sačuvati svoju autentičnost i izvornost, a naročito one čija istorija izaziva respekt, poštovanje i divljenje. Prepoznavanje trenutka kada djelovati, kako djelovati, kakvim intenzitetom djelovati, sa kojim resursima djelovati… je vrlo važno, jer od toga zavisi uspjeh planiranog.
U cijelom Potkozarju, a i mnogo šire, gdje god je živio srpski narod, u toku Drugog svjetskog rata, sistemski i planski, organizovano od strane NDH i njemačkih okupatora, radilo se na protjerivanju, pokrštavanju i ubijanju pravoslavnih živih duša, kao i paljenju i uništavanju tragova postojanja na ovim prostorima. Кolone nesrećnog i zbunjenog naroda, sa djecom u naručju i svojim zavežljajčićima, prolazile su kroz Vrbašku prema mjestima, sa kojih se samo mali broj vratio; Gradina, Stara Gradiška, Jasenovac…
Vrbaška je bila mjesto spajanja i mjesto razdvajanja tužnih kolona. Sa tri strane se dolazilo, na tri stratišta odlazilo…
Od tada do danas dešavalo se svašta: nove ideologije, prevaspitavanje preteklog naroda, novi sistem vrijednosti (čitaj propasti), novi rat sa istim „prepakovanim“ neprijateljem i naravno nove srpske žrtve i to brojne… moglo bi se reći raspeće i jeste, to je tjelesno raspeće srpskog naroda. To nam se dešavalo i ranije u istoriji i bojim se da će nam se dešavati dok god se ne pokajemo pred Gospodom zbog svojih grijeha, a najveći je što smo se u velikom broju Gospoda odrekli ili okrenuli leđa… Božijom promisli, voljom vjerujućeg naroda Vrbaške, uz blagoslov njegovog Preosveštenstva vladike banjalučkog Jefrema i časnih otaca, na čelu sa ocem Milošem Lasicom, pored Osnovne škole i Doma kulture, izrasta najljepša i odasvud vidljiva građevina – crkva u Vrbaškoj. Crkva posvećena Svetoj Trojici – Duhovima. Sveti Duhovi, trodnevni praznik, su dani zaštitnici našeg sela, dani molitve i sjećanja, radosti, igre, zborovanja, razgovora, susreta КUD-ova, narodnih pjevača i drugih aktivnosti. Mi Vrbaščani, sadašnja generacija posvećenika i entuzijasta, koja želi istinski napredak našeg sela, smatramo da je došao pravi trenutak za preuzimanje snažne i aktivne uloge u pokazivanju ličnim primjerom i požrtvovanjem, te činjenjem dobrih djela, od kojih će koristi imati svi naši sugrađani, naročito najmlađi i sve buduće generacije.
Treba nam još jedna nit, koja bi bila sveobuhvatna, svojstvena našem rodu, most ka pokajanju, treba nam LITIJA. Litija kao „sveto oružje“ u kojem se živi ljudi kreću zajedno, moleći se za sebe, ali i za svoje postradale i nestale pretke u ratovima i nesrećama u prošlim vremenima. To je naš dug i obaveza prema našoj stradaloj braći i sestrama i istinska šansa da u sabranom molitvenom nizu započnemo proces pokajanja.
Zato i predlažemo da se litija održava svake godine pod vođstvom i u organizaciji naše Svete crkve i izabranih predstavnika svjetovnog života, o Duhovskim danima iz tri pravca i to:
• Turjak-Vrbaška
• Gornji Podgradci-Vrbaška
• Gašnica-Vrbaška.
Кolone litija iz sve tri pravca bi se spajale kod Spomen obilježja („na petnaestom“), poklonili sjenama naših stradalnika, sa kratkim i prigodnim besjedama hrišćansko-rodoljubive tematike, zajedno produžili do svetog Hrama, cjelivali i darivali svete ikone u našem novoizgrađenom hramu Svete Trojice i završili litiju sa prigodnim programom.