Izredao sam nekoliko atributa ispred riječi „Čitanje“ i opet nisam siguran da sam taj pojam dovoljno uzvisio. Čitanje programom predviđenih književnih djela mora da bude osnovna djelatnost učenika srednje škole u ovom predmetu. Ranije, prije ovog prelaska na modularnu nastavu ili još dalje za vrijeme prethodne zajedničke države, to je bio izričit zahtjev NPP-a. I upute nastavnicima uz program modularne nastave donose spisak djela koja učenici treba da čitaju, ali ovaj zahtjev nije toliko izričit, a provođenje u mnogim školama i manje obavezno. Posljednja reforma i nije iz naših glava. Ona je, nesumnjivo, imala i političke ciljeve. Kako durgačije obrazložiti postavku Programa da se npr. Gorski vijenac radi samo jedan čas i to tek kao ljubavna pjesma, kod toliko bogatog sadržaja i toliko važnijih tema. Na meti je bila, tzv. nacionalna grupa predmeta, gdje spada i književnost, a cilj otupljivanje nacionalne svijesti i identiteta, redukcija patriotizma i devalvacija intelektualnosti.

Međutim, jedan od najpostojanijih estetičkih stavova upozorava da se umjetnost doživljava kao „jabuka u ustima“. To je sljedstveno njenoj najiskonskijoj prirodi. Umjetničko djelo je estetski predmet, koji kao takav treba da se doživi, ono je poruka u ovoj osobenoj komunikaciji koja treba da se primi i dešifruje. To znači prije svega da film treba vidjet, muziku čuti, skulpturu vidjeti i taktilno osjetiti, književno djelo iščitati. Odatle dolazi „naredba“ da se književno djelo iščita i ona je „starija“ od eksplicitnog zahtjeva NPP-a koji može biti ili ne biti jer je saobrazna sa njegovom najiskonskijom prirodom.

Dakle, i književno djelo mora biti „konzumirano“, tj. „uneseno“ u naše ljudsko biće. To se dešava činom čitanja. Vratimo se ponovo „jabuci u usitma“. Zamislimo samo koliko će riječi naš prijatelj koji jede jabuku morati upotrijebiti, koliko truda u njih uložiti – čak i kad se radi o čovjeku sposobnom da raspoznaje svoje utiske, misli i osjećanja i vještom da ih pretače u riječi – da nam dočara taj bajni okus jabuke koju jede, a koliko će naš utisak o tome biti bleđi nego da mi samo jednom zagrizemo. Dakle, sve drugo što bismo radili za kontakt sa književnim djelom manje je važno i smisleno, pa i besmisleno, ako izostane ovo „zagrizanje“. Na ovom mjestu nam se već ukazuje i osnovni parametar u vrednovanju rada na književnom djelu pa i školskom radu na književnosti. Dakle, i učenik mora da pročita i adekvatno „primi“ književno djelo i od toga ga ne treba žaliti. U protivnom, na planu duha – kao da bismo ga žalili zbog neophodne jutarnje gimanstike, hodanja ili trčanja, ili šetnje po planinskom vazduhu. Prvu radnju po nastavničkim uputama učenik treba da učini sam i to blagovremeno, prije razgovora u školi jer se sa drugim kvalitetom sluša sve što se kaže o pročitanom djelu, a drugu – „da primi“ književno djelo – uz pomoć pedagoškog instrumentarija: nastavničke riječi, književnokritičkih i književnoistorijskih saznanja. U mnogim predmetima u školi još nije pouzdano razrađen kriterij za vrednovanje učeničkog rada, pogotovo u tim fluidnijim poslovima u predmetima sa umjetničkom podlogom, pa bi to iščitavanje književnog djela mogla da bude ona crvena linija razlikovanja zadovoljavajućeg i nezadovoljavajućeg rada. U cijeloj mojoj nastavnoj praksi učenik koji je zadovoljavajuće pročitao (a šta to podrazumijeva biće govora kasnije) imao je pozitivnu ocjenu 2 ili 3, a zavisno od „prijema“ viši stepe 4 ili 5. Ovo učenici relativno lako prihvate i brzo nađu zadovoljstvo u tom poslu intuitivno osjećajući njegovu prirodnost. Nema sumnje ima muke sa početnim ozbiljnim čitanjem. Ono je inače najzahtjevniji oblik komunikacije sa umjetnošću. Tu muku mnogi ne prebole u osnovnoj školi pa im to kao zadatak ostaje za početak srednje. Prihvatiti ozbiljnije čitanje vjerovatno je najteži zadatak od svega što se od učenja zahtjeva kroz školovanje u ovom predmetu. Težak vijenac al’ je voće slatko! Svjesnim prihvatanjem i upornim praktikovanjem ta početna muka čitanja se smanjuje pa i postaje suprotnost sebi – ljubav, koje ćemo za tri – četiri godine srednjoškolskog rada sasvim sigurno biti svjesni. Takvom srednjoškolcu čak i kada ne nastavi dalje školovanje, potkatkad će zatrebati kontakt sa beletrističkim ili književno-umjetničkim djelom, bar onda kada se pojavi važna i intrigantna knjiga. Ima neke magične i teško izrecive, pa i neizrecive, ljepote u tom poslu u kom se istovremeno uživa i „raste“, saznaje umom i srcem, umara i odmara. Onom ko u redovnom školovanju nije ostvario pravi kontakt sa knjigom, vjerovatno mu se to nikad i neće desiti iako u svom neznanju šta je izgubio i promašio ne mora biti nesrećan i neuspješan.

Čitanje mnogi upoređuju sa putovanjem, a ja bih dodao da to nije samo obično putovanje kroz nekakav realan enterijer ili eksterijer već svemogućstvom jezika i beskrajne umjetničke imaginacije i dušama i srcima čovjeka kao i svim nepovratinim putevima istorije i vremena. Upravo zbog tog čovjeka koji mnogo čita više zna i djeluje mudrije jer je više vidio i saznao na ovim putovanjima. I iz literarnog života i od ljudi iz literature učimo i više nego iz realnog života i od stvarnih ljudi. Literarni život je imaginativna konstrukcija sračunata da nam nešto rječito kaže, život literarnih junaka je bogatiji „naravoučenijima“. Tu nema sivih i jednoličnih dana u kojima se ništa ne događa i u kojima ništa ne saznajemo. Zato čovjek koji mnogo čita izgleda kao da živi neki drugi, potpuniji život, život oplemenjen životima ljudi koje je susreo u literaturi.