Za sve što dolazi…

”Tužno sam ptiče, što mekim kljunom, kljuca o kamen tražeći vodu, baš k’o i ljudi tako i ptice, najdraže traže onda kad odu…

Slika, ritam, osjećaj i riječ, zar je tako brzo prošlo već, znam ja dobro gdje si, kad i s’ kim, znam da duša sama bira tim, al’ ne mogu…

Nedostaješ, tako mi nedostaješ za sve što prošlo je, nedostaješ…

Nedostaješ, tako mi nedostaješ, za sve što dolazi, nedostaješ…”