Na današnji dan, 3. februara 1915. godine, u Sarajevu je streljan Veljko Čubrilović, srpski učitelj iz Gradiške, učesnik Sarajevskog atentata i član “Mlade Bosne”.

Gradiški učo je jedna od najvećih ličnosti koje je dao grad na Savi.

Veljko Čubrilović je rođen 6. juna 1886. godine, u Gradišci.

Nakon završetka osnovne škole u rodnom mjestu i gimnazije u Novom Sadu, otišao je u Sombor na Pravoslavnu srpsku učiteljsku školu, koju je završio 1905. godine.

Nakon diplomiranja u Somboru, postavljen je za učitelja u Srpskoj osnovnoj školu u Tuzli. Sljedeće godine upoznao je suprugu Jovanku koja je na njen lični zahtjev odmah dobila premještaj iz Bijeljine u Tuzlu.

Bračni par Čubrilović 1910. godine preselio je u Priboj ispod planine Majevice, gdje je Veljko zajedno sa suprugom Jovankom bio učitelj, organizator mnogih akcija i narodnih sletova, zbog čega je stekao veliki ugled u ovoj sredini.

Veljko Čubrilović je dobio svoju bistu u centru Gradiške, kao i Trg.

Naredni tekst nosi dio posljednjeg pisma Veljka Čubrilovića, pisanog noć prije pogubljenja, koje je takođe spaljeno po nalogu Suda, no tamničar se prije spaljivanja sažalio i prepisao ga. Potresne riječi koje je tih noći pisao govore o stanju svijesti čoveka koji očekuje smrt, koji zna da zauvijek napušta svoju porodicu, ali istovremeno svjedoče o njegovoj vjeri u djelo koje je učinjeno, te da žrtva koju će on i ostali osuđenici podnijeti nije uzaludna i da sa sobom nosi slobodu svom narodu.

„Кada primiš ovo pismo, moj duh lebdeće nad Tobom i našim čedom, milom Nadom. Tvoj Veljko ostaviće ovu „dolinu suza“, a ništa nema da ostavi tebi, mila moja, i našjem djetetu, nego svoju neizmenu ljubav prema nama. Dušo, posljednja moja misao biće upućena vama, mojim najmilijima. Ne tuguj mnogo, ne žalosti se. Tako je moralo biti. Predamnom na stolu leže slike Tvoje i Nadine, ja vas ljubim, a neki unutrašnji glas mi šapće, da će vas poslije moje tragedije pratiti sreća i blagoslov Božji. Budte sretni, a vrijeme će izliječiti i ovu tešku ranu. Mila moja ja poznajem život i predviđam da ćeš ti hrabro koračati kroz njega i krčiti trnovite staze kojim ćete stupati. Ali dušo, ako bi put bio isuviše trnovit da ne bi dostojalo Tvoje snage da ga krčiš, potraži druga koji će Te razumjeti, kao što sam Te ja razumjevao, pa s njime udruži svoj život. Od mene, neka Ti je prosto. Ti si zaslužila da budeš sretna. Кada naša Nada odraste i mogne razumjeti, ispričaj joj sve o njenom ocu. Držim da će me razumjeti i oprostiti svome ocu što je osirotila. Da, ja tražim i molim njen oproštaj, jer nisam prema njoj izvršio roditeljske dužnosti. Ti ćeš reći milom čedu: tvoj tata je tebe volio više nego svoj život, ljubio te i nosio kada si bila mala, o tebi je mislio i dan i noć. Neizmjerno vas voli i ljubi vaš tata. Neka vas Gospod blagoslovi. Molite se njemu, da mi bude milostiv.”

/Zavičajni muzej Gradiška/