Knjiga o Milutinu ne predstavlja samo ispovijesti i životni put Milutina Ostojića. Ona predstavlja roman sa jasno izraženom antiratnom porukum. U romanu je predstavljena istorija Srba od sarajevskog atentata na princa Ferdinanda, pa sve do nekoliko godina poslije Drugog svjetskog rata.

Životna tragedija čiča Milutina, koji učestvujući u nekoliko ratova dobija ordenje i život završava tamnovanjem u zatvoru, nije toliko u prvom planu, kolika je tragedija naroda kao cjeline. U svojim razmišljanjima, Milutin, običan seljak iz sela Koštunića, iz Šumadije, otvara niz pitanja koja nam ukazuju na besmisao rata. Njegova razmišljanja nas upućuju na to da su u ratu i pobJednici i pobJedjeni – gubitnici.

Svaka generacija Milutinove porodice učestvovala je u ratu, i u svakom od tih ratova neko mu je poginuo, a Drugom svjetskom ratu poginuo je njegov sin jedinac, kojeg su Milutin i njegova žena Živana teško dobili, i zbog toga, Milutin sa pravom negoduje.“Teško ti, bre, da te u rat uvlače, kad kome prasne ćef. Uvuku te u nešto što ne razumeš“, i ukazuje na besmisao rata s obzirom da je u ratu izgubio dva brata,“Dođu preko leta na ferije pa se raspričaju o oslobađanju svih krajeva, čuješ, naša braća, a moja braća izginula zbog neke nase braće“.

Milutin postavlja osnovnu dilemu rata, “Kako bre, ne smemo da izgubimo rat, a smemo da izgubimo narod. E da budale ne satraše noliku našu decu, i naše ljude i Srbi bi mogli biti priličan narod“.