Postoje mjesta  koja čovjeka nekako napoje ljepotom kada ih posjeti, vaš reporter je tu ljepotu doživio kroz divljenje i  gotovo opčinjenjenost duše kada sam došao već pred kapiju manastira Ravanica. Ovaj zadivljujući  kompleks sa crkvom Vaznesenja podigao je knez Lazar između sedamdesetih i osamdesetih godina XIV vijeka.

Nažalost ktitorska povelja sačuvana je samo u dva kasnija prepisa, koja nisu istovjetna. Po bolonjskom prepisu, ravanička povelja bila je izdata 1376/7, po vrdničkom 1381. godine. Međutim, na osnovu žitija isposnika svetog Romila koji je živi o u neposrednoj blizini Ravanice i koji je, poslije smrti 1375. godine, i sahranjen u Ravanici, zaključuje se da je ravaničko vlastelinstvo već postojalo, ali svakako ne kao završena manastirska celina. Takav manastirski kompleks – sa crkvom, pirgom, moćnim utvrđenjem sa sedam kula, trpezarijom, ćelijama, neophodnim ekonomskim i gospodarskim zgradama – morao se stvarati godinama. Kao, uostalom, i svi naši ugledni manastiri.

U skladu sa svojom faktičkim položajem, knez Lazar naglašava svoju samostalnost – samodržavnost, on je “gospodin zemlji srpskoj” i to “po milosti Božjoj”, i on postaje Stefan: “Stefan knez Lazar”. On nastupa kao krunisani vladar, neposredni naslednik Nemanjića – dio savremenika ga tako i prihvata, a potomstvo ga tako i vidi u istorijskoj perspektivi. Poslije Kosovske bitke i Lazareve pogibije, na Vidov dan 1389. godine, i prenosa njegovih moštiju iz prištinske crkve Vaznesenja u Ravanicu 1392. godine, manastir postaje mesto hodočašća i žiža oko koje se stvara kult kneza Lazara, kosovskog mučenika, a zatim i njegovih saboraca.

Osim ovog, stvorena je tradicija Ravanice i kao kulturnog centra u kome se njeguje pisana književnost, a oko manastira se plelo i usmeno stvaralaštvo. Veliki, ako ne i najveći broj u svijetu poznatih narodnih pjesama posvećen Kosovu i kosovskim junacima nastao je uz Ravanicu. Izgleda da je Ravanica već tada bila i neka vrsta monaške škole, ali se tek od XVII veka znaju imena pojedinih njenih učitelja. Upravo zbog ovakve delatnosti – upornog negovanja i čuvanja narodne svijesti, održavanja duha otpora – ravaničko bratstvo je neprestano dolazilo u sukob s turskim vlastima. Ravanica je bila rušena i paljena nekoliko puta, pri čemu nije stradala sama crkva, već utvrđenje i manastirske zgrade.

Crkva je teško stradala tek 1686/7. godine, kada je pobijen i veći broj ravaničkih monaha. Preživjeli monasi su morali 1689-1690. godine da bježe iz manastira i iz Srbije, pridružujući se velikoj seobi Čarnojevića. Pješice, kako je izrikom zabilježeno, oni su se povlačili sve do Sentandreje, u neposrednoj blizini Budimpešte. Ali su, spasavajući se, nosili ne samo Lazareve mošti, već i neophodne bogoslužbene stvari, kao  idio rukopisnih knjiga I dragocjen Jefimijin pokrov knezu Lazaru.

Poslije kraćeg boravka u Sentandreji, gdje su izgradili i privremenu drvenu crkvu, ravanički monasi prelaze sa svim sačuvanim stvarima u potpuno zapušten manastir Vrdnik, u Fruškoj Gori. Obnavljaju ga temeljno, ali mu mijenjaju crkvenu slavu: obnovljenu crkvu, umjesto svetom Jovanu, posvećuju Vaznesenju, slavi njihove Ravanice. Crkva mijenja i svoje ime i postaje Sremska Ravanica. Ali, oni ne zaboravljaju svoj manastir. Dovijaju se i traže priloge uz darovne povelje i od ruskih careva i od ugrovlaškog vojvode – za svoju pravu Ravanicu “niže Beograda”. Toliko su čuvali stare tradicije da je Vuk Karadžić, čak početkom XIX vijeka, zabilježio najljepše kosovske jpesme u neposrednoj okolini Sremske Ravanice.

Kada je u novom austrijsko-turskom ratu Sjeverna Srbija bila oslobođena, u Ravanicu se 1717. godine, dok još mir nije bio zaključen, vraća jedini preživeli ravanički monah – daskal Stefan. On zatiče potpuno pustu crkvu, toliko zaraslu u šiprag da se ni vrata nisu poznavala. Priprata je bila do temelja srušena, a po crkvi se razraslo drveće. I  uporni I vjerni Stefan kreće u obnovu. Od povratka 1717, do smrti, 1729. godine potpuno se posvetio obnovi Ravanice. Kasniji radovi u Ravanici nisu bitno mijenjali stanje. U istaknutom istorijskom značaju manastira Ravanice, posebno mjesto pripada njenoj crkvi Vaznesenja. U svim elementima ona donosi nešto novo: i u arhitekturi, i u primjeni dekorativne plastike i u živopisu. Ona je prvi spomenik novog razdoblja u razvoju srpske srednjevjekovne umjetnosti: moravske škole, njenog najsamostalnijeg stvaranja u okvirima vizantijskog stila.

Trikonhalna osnova ravaničke crkve nije nova tvorevina, u Moravskoj Srbiji prihvaćena je pod uticajem Svete Gore, naročito preko njenih monaha isihasta i isposnika koje je knez Lazar prihvatao i pomagao. Tvorac Ravanice dobro je poznavao i crkve iz vremena kralja Milutina. Od njih je preuzeo i pet kupola nad naosom, ali ove elemente rešava na nov način: sva kubeta dobijaju naglašena kockasta postolja, a s njima i nove arhitektonske vrijednosti cjeline. Zadržavajući poznato zidanje u naizmeničnim redovima kamena i opeke, pa i uokviravanje kamenih ploča opekom, tvorac Ravanice, više od svojih prethodnika, nastoji na pravilnom ritmu: uvijek red kamena pa tri reda opeke. Bojenjem uzidanih opeka pojačava doživljaj ritmičkog ponavljanja materijala.

Za Ravanicu je karakteristična i razrada mnogobrojnih prozora na svim stranama crkve. Arh. Vulović je nabrojao 62 prozorska otvora, zastakljena raznobojnim staklom. Ravanica je bila izuzetno dobro osvetljena u svako doba dana. Kad takva svetlost obasja i stubove sa freskama sa bogatim zlatnim ornamentima, postaje jasno zašto jedan ravanički monah beleži: “Lazar je crkvu ozario”. Posebna novost je bogato korišćenje dvodimenzionalne dekorativne plastike na Ravanici: oko prozora, raščlanjenih otvora narteksa, u njihovim arhivoltama, timpanonima, pri obradi zapadne fasade sa središnom bogatom rozetom iznad trifore.

Freskopis u Ravanici je nažalost  veoma oštećen. Čitavi dijelovi zidova danas su bez fresaka. Mnoge preostale kompozicije su izbledjele, obrisane sa zidova, ali je još uvijek jasna misao-vodilja tvorca njene cjeline. Kada je u pitanju izbor ikonografskih tema ni u jednoj našoj crkvi, ni prije ni poslije Ravanice, on nije tako tijesno povezan sa bogosluženjem. Liturgijska koncepcija počinje već dekoracijom kupola i potkupolnih prostora, a ne završava se ni u oltarskom prostoru i dijelovima crkve koji se koriste pri bogosluženju – prisutna je u ijceloj dekoraciji.

Karakterističan je i izbor svetitelja. U cijelom zapadnom dijelu crkve i na svim stubovima prisutni su samo pustinjaci koji se odriču svega Hrista radi, sveti mučenici za vjeru i aktivni borci za Hrista. Sveti ratnici predstavljeni su u najnižoj zoni. Ovako zamišljeno i dosledno sprovedeno ukrašavanje Ravanice mora se vezati za crkvene krugove sa kojima je knez Lazar bio tijesno povezan, posebno sa monasima i isposnicima.

Veoma brižljivo obrađeni stubovi koji nose kupolu, ukrašeni su bogato motivom vezanih lančanih medaljona. Ti krugovi, u bogatim okvirima, na plavoj pozadini, ukrašenoj raskošnim ornamentima izvedenim zlatom, penju se ka nebu, i ritmom linija, kolorističkim odnosima i raskošnom, novom primenom ornamenata daju specifičan pečat živopisu Ravanice.

Mnogi umjetnici – neimari, klesari, slikari, zlatari, vezilje – unosili su u Ravanicu svoja umijeća, svoje talente, prenoseći nam istovremeno duh i atmosferu svoga doba, kada su znali da žive, stvaraju i dostojanstveno umiru oni naši preci za koje savremenik lakonski kaže: “ljudi su to bili dobri, ljudi hrabri, ljudi pravi i u reči i na djelu”.

I danas gotovo vise od 650 godina od izgradne ove veličanstvene bogomolje koja svjedoči o  kosovskom mučeniku knezu Lazara , ona je simbol gospoštine Srpskih vladara iz to g 14. vijeka jer građevine koje su podizali su njihovi neuništivi svjedoci. A Lazareva Ravanica kako je obično zovu, je najveći dragulj u niski manastira koji su građeni prije kosovskog boja.ona je I symbol trajanja I upornosti jer su njene deagocijenosti nošene čak do budimpešte, pa se sreko fruške gore vrastili u mjesto postojanja. Ta činjenica nedvosmisleno govori o ljubavi monaštva prema ovoj velikoj svetinji a mi savremenici se svakako divimo tom velikom djelu vijernih koji su na taj način poikazali da su veliki I vrijedni svakog poštovanja.