Kažu da manastirskom kompleksu Ostroga ne ide čovjek baš po svojoj volji, naprotiv, tvrdi se da on tamo bude pozvan nekim nečujnim glasom, potjeran nekom unutrašnjom potrebom za spoznajom Gospoda i za prosvjetljenje. Do njih nas vodi zavojiti planinski drum, uski i krivudavi rukavac moderne magistrale Podgorica-Nikšić, koji se od nje odvaja kod mjesta Bogetići. Uspinjući se preko krševitog planinskog prevoja Povije, graničnim pojasom između ljutih vrleti goletni brda i rodne ravnice Bjelopavlića, on stranama ostroškog kuka uzlazi takoreći do pod sami vrh ostroške grede.

Već izdaleka ugledaćete nad vodoplavom dolinom i njenom vijugavom rijekom, opletenom vijencima gorskih potoka i zelenih vrbaka, cvjetnih livada i voćnjaka, rodnih vinograda i žitnih polja, u goletnim visinama planine Ostrog, kao izronila iz dubina prastarog stijenja, bjelasa se Ostroška svetinja, manastir Vavedenja Presvete Bogomajke.

Oko svetinje, ispod samog neba, zaštitnički i smjerno, svila se sura gromada, utočište ptica i vjetrova, duboko joj otvorivši svoja zlatasta njedra, kao da je povija u njihove guste, kamene nabore i u zavjese zelenila koje, izdižući se uz strmen stablima, žbunovima i puzavicama, završavaju u tišini manastirskih terasa, priljubljenih uz liticu.

Vijugajući strmim  padinama, dovodi nas najprije do takozvane Donje svetinje i njenog hrama Presvete Trojice, na jednoj prostranoki zaravnjeni i visokom vidikovcu sa odmorištima, oivičenim kopljastom gvozdenom ogradom prema okomitoj strmeni i konacima sa izvorom hladne vode. Dalje se penjete prema prirodnom zidu od stijena sa kojima gotovo  srastaju. Ne više od pola sata pješačenja ili desetak minuta vožnje automobilom potrebno je odatle da, penjući se uz sve strmije padine, izbijete na najgornju zaravan, Ona se protegla tik iznad vrhova šumovitih kamenih padina, duž golog ostroškog grebena. Počinjući od posljednjeg drumskog zavoja, vjekovima proširivanog ljudskom rukom, ona u nastavku prerasta u ograđenu i razmjerno prostranu portu i na njenom kraju sužava se u stepenište pred kamenim kapijicama Gornje svetinje sa krstovima. Postajući zatim iza kapijica još uža, pretvara se najzad u terasicu od svijetlog kamena, podijeljenu gelenderom u dvije trake, i obzidanu prema ponoru zidom sa lučnim otvorima, sa kojim i urasta, na svom najužem kraju, u dozidanu pripratu pećinske Svetovavedenjske crkvice u samoj litici.

Nekoliko metara prije ulaza u maleni hram, sa terase se bočno kroz trijem odvaja hodnik, koji spratovima monaškog konaka i stepeništem, uklesanim i izidanim unutar stijene, vodi do najgornjih terasa prilijepljenih uz liticu sa lijeve i sa desne strane bijelog ostroškog zvonika – sa crkvicom Časnoga Krsta i drevnom ostroškom lozom, čudesno izniklom na mjestu na kome se u svojoj keliji upokojio Sveti Vasilije.

U samo, srce ostroške svetinje, smireno položeno u podnožju visokog Krsta, u pećinski hram Presvete Bogomajke sa Časnim Moštima Svetoga Vasilija, propuštaju vas njegove malene dveri, kroz koje bez dubokog saginjanja mogu proći samo djeca i starci. A tamo, u srcu svetilišta, pred Časnom Trpezom, pod Časnim Krstom carskih dveri i ikonama Gospoda našega i Njegove Presvete Bogomajke sa Bogomladencem u naručju, smjerno povučene u stranu, uz sam zid hramovne peštere, pod pogledom Svetoga cara Konstantina i carice Jelene, Svetoga Save Srpskoga i Svetih Ratnika sa freskopisa, kao u zlatnoj lađi, ukotvljenoj u carskoj luci, tihuju vječno budne Časne Mošti Svetoga „služitelja Božijega“ Vasilija.

Tu napokon dostižete „svjetlosti“, za kojom ste čeznuli i koja je djelima neiscrpne milosti tiho „svijetlila“ pred vama, kao i pred nebrojenim poklonika prije vas, dozivajući ih sve sebi izdaleka, svjetlosti čudotvorne kojoj se radujete blagodarno, „proslavljajući Oca našega Koji je na nebesima. Desetine puta je vaš reporter smjerno se poklonio ovomj svetinji i svaki put sebi postavljao pitanje šta ga iznova vuće da mu se pokloni  a se penje i znoji a onda da se ko nov isnažan umije vodok pred manastriskom kapijom i odmah  ne časeći časa i ne težeći za odmorom stane u red da kamenim stepenicama što prije dođe do kivota Vasilija ostroškog .I ja sama  a pričao sam i sa mnogim drugim znanim i neznanim i nismo mogli definisati to čudno olakšanje i neku blagost u duši poslije posjete ovoj svetinji. Priča se ovdje o mnogim čudima koja su se desila a ja vam zasigurno mogu reći da je manastir toliko posjećen ( ine samo od pravoslavaca) da je gotovo nemoguće doći pa ne naći u njegovoj štrokoj  i lijepo uređenoj porti stotinjak ljudi .Ljeti posle večernje molitve onako po kamenoj terasi porte stotine  vjernika jednostavno legne na kamenu podlogu i  mirno spava do jutarnje molitve.. Manastir Ostrog i sve u njegovom kopleksu su magnet za vijernike ali  i ostale turiste koji dolaze u velikom broju. Pa čak tolikom da pričaju da gotovo svi  turisti- kupači-turisti  jedan dan od kupanja odvoje  da se poklone ovoj svetinji.Priča se da broj posjetilaca iz godine u godinu raste a da je on zadnjih godine dostigao čak  nekoliko stotina hiljada posjetilaca,  I vaš reporter je nebrojeno puta posjetio ovo svetište i koristi svaku priliku da se pokloni svetinji nad svetinjama i iskaže svoju ljubav prema manastiru , Svetom Vasiliji Ostroškom i sadašnjem monaštvu koje čuva i uzdiže ovo pored ostalog i graditeljsko umijeće koje svjedoči o snazi pravoslavne vjere i njenih vjernika.