RADNIČKA KLASA IDE U RAJ.
U kući i ateljeu Ismet Mujezinović u sklopu JU Centar za kulturu Tuzla, 21. juna 2021. godine, otvorena je autorska izložba „Preduzeće, Poduzeće, Podjetje, Pretprijatie: 70 godina Rudi Čajaveca“, autora Slobodana Rašića Bobare, poznatog banjalučkog umjetničkog fotografa, fotoreportera, novinara i društvenog aktiviste. Ova izložba dio je projekta „70 godina Rudi Čajaveca: od procvata do propasti“, udruženja „Radnička solidarnost u BiH“, koji je realizovan uz podršku fondacije Roza Luksemburg. Prvobitno, ova izložba trebala je biti održana prošle 2020. godine u Banskom Dvoru, tačno na 70 godišnjicu osnivanja preduzeća, ali je zbog pandemije korona virusa odložena. Umjesto toga, dio izložbe postavljen je u Domu omladine u Banjaluci, pod nazivom „Preduzeće Čajavec: 70 godina“, s namjerom da se integralna izložba postavi, ove 2021. godine, ali zbog više razloga do toga nije došlo. Na izložbi u Tuzli, predstavljene su brojne fotografije, novinski članci, najpoznatiji proizvodi, kao i autentična svjedočenja nekadašnjih radnika, jednog od najvećih preduzeća elektronske industrije u bivšoj SFRJ. Na izložbi su se mogla čuti audio zabilježena sjećanja, nekadašnjih radnika i radnica, zaposlenih u ovoj fabrici, o uslovima rada, načinu proizvodnje i ukupnom radničkom života u toj fabrici toga vremena.
Fabrika „Rudi Čajavec“ sa preko deset hiljada zaposlenih radnika širom tadašnje BiH, bila je temelj industrijskog i ekonomskog razvoja Banjaluke, cijele Bosanske Krajine i BiH. Fabrika “Rudi Čajavec” proizvodila je televizore, radio aparate, mikroprocesore, auto-opremu, gitarska pojačala, audio uređaje, specijalnu visoko soficistiranu vojnu opremu i druge prozivode, bez kojih bi savremeni život bio nezamisliv. Do devedesetih godina ovo preduzeće je uspješno poslovalo i bilo lider u proizvodnji, na polju elektronske industrije, a potom je nakon rata i pljačkaške privatizacije nestalo u vrtlogu tranzicije i nove preraspodjele nekadašnjeg društvenog bogatstva. Djelovi preduzeća su privatizovani, neki rasprodani, ili izdani pod zakup, a ostali sistematski uništeni. Na prostoru ovog nekadašnjeg preduzeća, danas se nalaze, tržni centri, privatni fakulteti, stranačke prostorije, ugostiteljski objekti, sportske kladionice, noćni klub i salon za svadbe i sahrane. Nakon propasti preduzeća, bivši radnici i radnice ovog preduzeća, prošli su golgotu ekonomske neizvjesnosti, postali armija nezaposlenih radnika, neki su se ponovo privremeno zaposlili radeći često druge poslove, dok je većina njih ostala bez svojih zarađenih plata i radnih doprinosa i otišla u minimalnu starosnu penziju.
BOLJA PROŠLOST. Vlada FNRJ je 1950. godine, donijela rješenje o formiranju Fabrike vojne elektronske opreme i uređaja „Rudi Čajavec“ u Banja Luci, na četiri verzije jezika bivše SFRJ, što je autor uzeo za naslov svoje izložbe. U sedamdesetim i osamdesetim godinama Banjaluka je imala nekoliko velikih i poznatih preduzeća kao što su „Kosmos“, Fabrika duvana „Banja Luka“, „Fortuna“, „Blik“, „Incel“, DI „Vrbas“, „Tvornica obuće „Bosna“, „Jelšingrad“, „Celex“, „22. decembar“, „Robna kuća „Boska“ i druga. Holding „Rudi Čajavec“ pred rat je u svom sastavu imao 35 preduzeća, sa pogonima u Banjaluci, Laktašima, Šipovu, Foči, Čelincu i drugim mjestima u BiH. Na vrhuncu svog ekonomskog razvoja imali su izvoz u vrijednosti više stotina miliona dolara. Televizor ovog preduzeća je služio kao monitor, za najpopularniji računar na svijetu, tog doba, čuveni „Commodore 64“. Prema jednoj nepotvrđenoj urbanoj legendi ovo banjalučko preduzeće učestvovalo je i u američkom svemirskom programu “Apolo”. To govori o velikim dometima naših ljudi, kao i te firme iz tog vremena. Drugim rječima, nedaleko od hotela „Bosna“, postojala je firma koja je tih osamdesetih godina išla u korak sa razvijenim svijetom. Fabrika „Rudi Čajavec“ i njegovi inženjeri i radnici bili su u budućnosti prije drugih. Ono je oličavalo razvoj, napredak i budućnost. U skladu sa tadašnjim konceptom samoupravnog socijalizma, sva preduzeća su pored ekonomske proizvodnje imala društvenu odgovornost, podizala su škole po selima, pravila puteve, dječije vrtiće, vodovode i druge humane aktivnosti. Tako je ovo preduzeće imalo svoj bioskop, KUD, organizovalo promocije knjiga, izložbe, koncerte, pozorišne predstave i sportska takmičenja. Danas, to djeluje kao „bolja prošlost“.
Ekonomski neoliberalizam i politički etnonacionalizam uništili su domaću industriju, razorili uspješna preduzeća, redukovali socijalnu zaštitu, osiromašili radnike i srednju klasu, ukrotili sindikate, i izgradili špekulativnu ekonomiju samo za privilegovane interesne grupe. Domaći kompradori i strani neokolonijalisti su sve učinili da na ovim prostorima ne ostane ništa od domaće proizvodnje i uspješnih preduzeća. Ova izložba je tužna foto priča o deindustrijalizaciji Banjaluke, dobitnicima i gubitnicama tranzicije. Ali, istovremeno, i dokumentarna alegorija o velikom ljudskom pregnuću i kolektivnom zanosu više generacija ljudi, vođenih snažnim zajedničkim ciljevima.
SJEĆANJE NA BUDUĆNOST. Slobodan Rašić Bobara je neumorni hroničar Grada na Vrbasu i strastveni hodač njegovim ulicama i skrivenim stazama prošlosti. Riječ je o svestranom multimedijalnom radoznalcu, čuvaru naših zajedničkih uspomena i arhivaru dobrih starih vrijednosti. Bavi se umjetničkom fotografijom, „primjenjenom fotografijom“, urbanim fenomenima Banja Luke, rokenrol muzikom, grafitima, dajak čamcima, radničkim pitanjima solidarnosti i tranzicije, kroz različite forme multimedijalnog izražavanja. U svojim radovima, tekstovima, fotografijama, izložbama i umjetničkim instalacijama, svjedoči o Banjaluci, ljudima, događajima u prošlim i sadašnjim vremenima. U svojim izložbama on nije samo fotograf. Sa Ajzenštajnovskim smislom za montažu, krupni plan, „veliku sliku“ i detalje, suptilnom retrospektivom fotografija, artefakta i predmeta, on gradi neponovljiv mozaik prošlosti, sadašnjosti, i nečega što je mogla biti naša zajednička budućnost. Osim što na jedan dokumentovan način svjedoči i tako oživljava kulturu sjećanja, na neka davna, drugačija, počesto zaboravljena vremena, ovaj kolažni dokumentarista, nam svojim izložbenim postavkama i aranžiranim eksponatima, otkriva ideološku pozadinu promjena i postavlja mnogo dublja i značajnija društvena pitanja, nego što su to konkretni sadržaji na koje se izložba odnosi. Šta nam se to desilo? Gdje smo pogriješili? Da li je moralo tako biti? Zašto prepuštamo zaboravu neke nesumnjive vrijednosti ljudi i ovog grada iz ranijih vremena? Šta je to što danas proizvode naša preduzeća u Banjaluci, i čime se to možemo pohvaliti u svijetu? Šta je to što mi danas izvozimo, osim mladih obrazovanih ljudi i jeftine radne snage? Gdje su nestali politički idealizam ljudi, radni optimizam naroda i kreativna energija pojedinaca? Zašto su presušile sve utopijske alternative budućnosti, koje su nas nekada pokretale?
Slobodan Rašić Bobara sam kaže da se ovim temama bavi iz dubokog uvjerenja i čiste radoznalosti, jer on nije bio radnik „Rudi Čajeveca“, niti ga bilo šta posebno vezuje za ovo preduzeće. Njega pokreće neispričana istina o jednom vremenu, jednoj nestaloj zemlji i njenim ljudima. Ova izložba je omaž radničkoj klasi koja nestaje, generacijma naših očeva koji su nekada radili i gradili zemlju, stvarali nove ideje i proizvode, kada smo bili dio nekog globalnog svijeta, za razliku od sadašnje kapitalističke periferije. Priča je to o malom gradu, gdje je grupa posvećenika stvarala proizvode na svjetskom nivou. On to zove „sjećanje na budućnost“, kada je Banjaluka već bila u budućnosti, daleko ispred drugih, dio naprednog i razvijenog svijeta.
ZBOGOM PROLETERIJATU, DOLAZI PREKARIJAT. Kod nas ni kapitalisti ni radnici nisu nastali prirodnim putem društvene evolucije i stratifikacije na bazi rada, znanja i sposobnosti, već političkim intervencijama u društvene i ekonomske odnose. Svaka vlast ovdje je stvarala svoje instant vlasnike kapitala i biznismene, koji su preko noći postajali bogataši. Tako je nastala kvazi kapitalistička klasa na ratnom profiterstvu, pljački narodnog bogatstva, otimačini društvene imovine i ekonomskih sredstava za proizvodnju, smišljenim privilegovanim privatizacijama. Radnici iz tog vremena današnjim novim generacijama djeluju kao mitska bića iz socijalizma, nestali poput izumrle vrste dinosaurusa i misterioznog ostrva Atlantide. Ono što je ostalo od njih izgubilo se u tranziciji, između dva ekonomska i politička sistema, socijalizma i kapitalizma. Tako, radnička klasa ide u raj, boreći se za golo preživljavanje. Sindikati kao njihovi strukovni predstavnici integrisani su u postojeći neoliberalni ekonomski i etnifikovani politički poredak. Klasična industrijska radnička klasa „plavih okovratnika“ iz starih Marksovih vremena više ne postoji. Polako nestaje i prošireni društveni supstrat „bijelih okovratnika“, koji je opisao, francuski sociolog Serž Male u svojoj knjizi „Nova radnička klasa“. Početkom osamdesetih godina, francuski marksista Andre Gorc, objavio je svoju kultnu knjigu „Zbogom proletarijatu“, u kojoj je zaključio da je proleterijat prestao biti revolucionrani subjekt promjena. Britanski ekonomista Gaj Stending, objavio je 2011. godine, čuvenu knjigu, “Prekarijat, nova opasna klasa”, o dolazećoj, bijesnoj i potlačenoj klasi bez perspektive.
Prekarijat je nova klasa u nastajanju, nezakonito dijete začeto u “divljem braku neoliberalizma i globalizacije”. Prekarijat čine privremeno i povremeno zaposleni i slabo plaćeni radnici, mladi, obrazovani, prezaduženi i radno nezaštićeni ljudi. U prekarijat spadaju i ilegalni radnici, svjetski nomadi, apsolutni marginalci, „nevidljivi radnici“, koji ne postoje u javnim registrima rada, izloženi najbrutalnijoj ekomomskoj i radnoj eksploataciji. O kojima se ne govori u pristojnim društvima!? Ova izložba progovara o dostojanstvu rada. O radničkoj borbi i solidarnosti. I o propuštenim društvenim alternativama. O našim „malim utopijama“. Kao što kaže jedan banjalučki grafit: „Bili smo utopija, sad smo Etiopija.“ Ako ima išta dobro u ovoj globalnoj ekonomskoj i pandemijskoj krizi, to je, što će ona, prije ili kasnije, ponovo stvoriti radničku klasu „za sebe“.
Pratite ”Micro mrežu”:
