Kuda lutaš u ovo gluvo doba, pametnijeg li posla nemaš pa i snove pohodiš tiho, pogledom da remetiš moju borbu sa drevnim ratnicima u čiju sam pobjedu do skoro bio siguran ali gle sad, ruka mi zadrhte i sablja u obliku mladog mjeseca mi ispuni utrobu.
Ispunjava mi se želja da umrem ratnički i časno.
Otkud tamo, zašto od mene kriješ svoj vremeplov, mogli bi sa njim tamo do Moskve da sjednemo kraj Neve, pritisnemo na ubrzano i za tren pogledamo kako je sagrađen hram na Crvenom Trgu.
Ne boj se, zajaši sa mnom na pticu, davno izumrlu sa rasponom krila od dva ara, prenijeće nas do norveških fjordova da auroru borealis dotakneš, izgubićeš pol na momenat ,možda i na sto pedest godina, vrijeme ovdje se uliva u eone, pretvorićeš se u leptira sa krilima heruvima.
Htio bih da posmatram agonije velikih pisaca dok su stvarana najveća svjetska djela, još i neke glupe ožiljke sa moga tijela da spriječim jer sada zbog njih stariji izgledam.
Htio bih da ispravim i neke nepravde, da se izvinem nekim ljudima, malo skoknem tamo i onamo ali tebe držeći za ruku, nisam ja hrabar da sam to sve postignem.
Zaroni sa mnom u prepotopni okean, poznajem jednog megalodona što zna hobotnicu starog vrača, daće ti totem od rastopljenog meteora. Šta radiš sada ovdje i spavati mi ne daš ?
Praznici idu, idi spremaj kolače, pospi ih kokosom, možda slučajno pokucam. Kao gost.
Pratite ”Micro mrežu”:
