Nakon što je nedavno  Ministarstvo unutrašnjih poslova Republike Srpske povodom najavljenog masovnog samoubistva na Tik Toku uputilo apel roditeljima da provjere aktivnosti svoje djece na ovoj društvenoj mreži, naša javnost se suočila sa problemom koji se već dugo nazirao- a to je ugrožena sigurnost djece na internetu. 

Iz MUP-a  su tada napominjali da se, prema do tada prikupljenim informacijama, ovaj poziv odnosio na lokalnu TikTok grupu u Rusiji, ali da je ipak u cilju prevencije bilo kakve negativne posljedice potrebna maksimalna opreznost.   

Nakon ovoga svima nam je bilo jasno da prijašnji incidenti sa najmlađim učesnicima na Tik Toku nisu izolovani slučajevi, već, nažalost, samo  dio  niza kobnih ishoda na ovoj društvenoj mreži i ne samo na njoj, generalno internet je opasno mjesto za djecu.

 Internet ne treba zamijeniti igru

Internet, odnosno sadržaj na njemu itekako utiče na svijest i ponašanje djece. Internetski sadržaji često nisu filtrirani za njihovu svijest i tada djeca mogu ‘’upiti’’ neka negativna i pogrešna mišljenja, navike i ideje. Zato je važno da roditelji imaju neku vrstu nadzora nad sadržajem na internetu kojem njihova djeca imaju pristup.

Gordana  iz  Gradiške, majka troje djece,  starosti između 8 i 13 godina odlučila je da uzme stvari u svoje ruke i nadzire korištenje internetskog sadržaja svoje djece, naročito aplikaciju Tik Tok:

‘’Starija kćerka koristi većinu popularnih društvenih mreža. U pubertetu je pa sam svjesna koliko mogu biti osjetljivi u tom razdoblju. Ono što je jako bitno je razgovor mene kao roditelja i nje. Pokušavam da joj stvorim svijest o opasnostima na internetu. Da nije sve što vidi nešto čime se treba povoditi kao i da se čuva stranaca na društvenim mrežama koji mogu imati zadnje, nečasne namjere. 

Mlađa kćerka od 10 godina se u nekim stvarima ugleda na sestru, ali nad njom i njenim bratom lakše vršim kontrolu. Trudim se da ne koriste telefon po čitav dan, već da svoje vrijeme provode u igri sa vršnjacima, igrajući se loptom ili tako nekom interaktivnom igrom.  Ali baš tu može nastati sticanje štetnih navika, jer su djeca povodljiva. Čuju od vršnjaka kakav sadržaj da prate, pogotovo Tik Tok. Ja kao majka koja želi da njena djeca budu prihvaćena i srećna sam im tu popustila, uz kompromis da uvijek imam pristup njihovim mobilnim telefonima i da ukoliko osjetim potrebu za tim, im ograničim njihovo korištenje.’’

I dok se Gordana odlučila za nadziranje, Dragana iz Banja Luke, majka osmogodišnjeg sina je bila kategorična:

‘’Mislim da je današnje vrijeme teško za odgajanje djece. Kao samohrana majka osmogodišnjeg djeteta svjesna sam opasnosti koji internetski svijet nudi. Kada sam nedavno čula za incident na Tik Toku gdje su djeca vršila samoubistva, obrisala sam ovu aplikaciju sa sinovljevog mobilnog telefona. Kako je Google play napravljen preko mojeg mejla,  imam pristup da vidim ukoliko se, slučajno, moj sin odluči da ponovo instalira ovu aplikaciju. ‘’

Ovu svoju odluku Dragana je pravdala time što je uvjerena da je ovaj potez za njeno dijete ispravan:

‘’Svjesna sam ja da su djeca povodljiva i da on i ako ne koristi ovu aplikaciju može njen sadržaj da vidi na mobilnim telefonima svojih vršnjaka. Zbog toga se trudim koliko je to moguće da razgovaram sa njim o ovim stvarima što više i češće. Svjesna sam da djeca tog uzrasta neće najjasnije shvatiti neke stvari, ali ukoliko se za njih izdvoji više vremena i razgovara, uvjerena sam da im se neke stvari mogu približiti. Veliki problem roditelja je to što zapostavljaju djecu i ćušnu im mobilni da im se ‘’sklone sa očiju’’. U mom slučaju nije tako. Samo neki dan sam sa svojim sinom bila u dvosatnoj vožnji bicikla i smatram ovakve aktivnosti puno korisnijim. Prednost uvijek dajem sportu od dangubljenja na telefonu.’’

Roditelji trebaju biti upoznati sa napomenama o korištenju aplikacija i njihovim opasnostima

Naravno, ukoliko bi roditelji mogli da biraju, izabrali bi da njihova djeca provode vrijeme u igri i rekreativnim aktivnostima, ali stvarnost i savremeno doba svima, pa i djeci, nameće korištenje društvenih mreža. Mada, nameće se pitanje da li svu krivicu i odgovornost trebamo da svalimo na društvene mreže? Da li je odricanje od njih pravo rješenje?

Borislav Vukojević, viši asistent na odsjeku novinarstva i komunikologije na Fakultetu političkih nauka u Banjoj Luci nam je pokušao dati rješenje ove dileme:

”Mislim, stvar je u tome  što u takvim situacijama kad se god nešto pojavi kao što je bila i ta situacija sa pozivom na masovno samoubistvo na Tik Toku, prije pet, šest godina bila je i famozna priča o tzv. igri Plavi kit. Bilo je mnogo primjera, međutim, često se rasprava svede na to šta sad treba uraditi toj društvenoj mreži kako bi se to spriječilo. Mislim da je to pogrešno iz razloga što nije kriva sama društvena mreža. Dakle, ovdje je suština više u tome koliko su institucije, odnosno roditelji svjesni šta svakodnevno korištenje interneta radi od njihove djece bez obzira na kvalitet sadržaja. Ovdje se više misli da ta tzv. digitalna higijena bi trebalo da se vodi od samog načina korištenja određenog medija.”-navodi Vukojević ističući da Tik Tok nije prva društvena mreža sa ovakvom problematikom, već da samo funkcioniše na već ranije utrasiranom putu Facebooka i Googlea:

” Problemi sa svim društvenim medijima su ustvari krenuli prije Tik Toka. Tik Tok je posljednji ovu situaciju potjerao do kraja jer su uzeli svu tu tehnologiju koju su Facebook i Google godinama objavljivali na gotovo. Promjena se generalno desila prije nekih pet, šest godina kada su to digitalno iskustvo preuzeli algoritmi. Tu je prekretnica zašto je toliko važno da se  to uzme u obzir. Mnogi roditelji su govorili kada je bila ova priča sa Tik Tokom u posljednjih mjesec dana: ”Pa dobro moja djeca su sigurna” ili prijatelji su sigurni zato što oni vode brigu o tome koga oni prate. Nastankom algoritama to je potpuno nevažno, pogotovo Tik Tok koji vam ne traži nikakav login već vas odmah baca u algoritam na osnovu vaše istorije kretanja na internetu. Mi smo svi postali potencijalne mete takvih sadržaja  bez obzira šta pratili, šta radili, na koji način koristili tu mrežu u ovom slučaju. Ono što je u svakom slučaju nekakav prvi korak kada se dešavaju takve stvari koje pozivaju na neku veću svijest oko toga jeste ono što sam rekao na početku, dakle da se ne krivi sam medij. Ne možete vi od Tik Toka koji je jedan veliki algoritam da radite šta hoćete. To nije baš tako u smislu da mi njima trebamo da skinemo odgovornost, snose oni dio odgovornosti, ali ne smije se borba, odnosna sva rasprava svesti na to da se prestane to koristiti. Dakle nije to poenta, poenta je da se ta mreža koristi sa svim napomenama o tome kakve ona opasnosi krije.”

Dječije verzije društvenih mreža kao rješenje?

Jedna od popularnijih aplikacija među djecom je You Tube. Nakon što su čelnici ove poznate kompanije prije 6 godina uvidjeli njen potencijalni loš uticaj, kao i opasnosti za djecu koja su njihovi korisnici oni su izbacili dječiju verziju You Tube-a pod nazivom You Tube for Kids 2015. godine. Na pitanje da li ovaj primjer trebaju slijediti i Tik Tok i druge  popularne društvene mreže, Vukojević je izjavio sljedeće:

”Ja nisam pretjerani zagovornik ovih dječijih verzija društvenih mreža jer one mogu da opuste roditelje koji misle da su završili sa tim jer su svojoj djeci instalirali te aplikacije za praćenje i verzije za djecu i da su tada sigurni. Po meni, problem je ako se nekome daje neograničen pristup. Vi ako dajete, u ovom slučaju, You Tube for Kids svom djetetu da nekontrolisano ide po toj mreži, to  je mnogo opasnije nego ako je djetetu tačno objašnjeno kad može da koristi, u kakvim okolnostima i uz prisustvo nekog starijeg. I onda u takvim okolnostima ako vide nešto jako negativno postoji mnogo bolja, prohodnija veza da se to djetetu objasni nego da se pusti samo da koristi telefon, tablet ili računar i satima i satima da rade šta hoće. Mislim tu nikakva verzija za djecu ne može pomoći.”

Sadržaji koji su popularniji među djecom bilježe rekordne brojke pregleda. Međutim, kao što to često biva, kvantitet nije uvijek jednak kvalitetu. Tako je i u ovom slučaju. Vukojević objašnjava fenomen ove dječije zaluđenosti time što djeca koja su rođena u savremenom, tehnološkom svijetu drugačije poimaju stvarnost:

” Pregledi pojedinih  videa namijenjenih djeci dostižu brojku veću od milijarde zato što oni uglavnom počnu da ih gledaju, a potom prelaze dalje jer su fascinirani interakcijom, kontrolom koju imaju nad tim. Oni sve započnu, prelete i idu dalje. Onda se to reflektuje na njihovu koncentraciju u školi jer su navikli da kad neko nešto priča neće da ga saslušaju već ga ignorišu, hajmo dalje, sljedeća iskustva itd. Po meni je takav način korištenja određenog medija je mnogo opasniji od sadržaja koji se plasira, jer sadržaj se u krajnjem slučaju može kontrolisati kroz verzije za djecu, ali način na koji djeca vrše interakciju sa tehnologijom je nešto što se uči od malih nogu. Ja sam odrastao u vrijeme kada nije bilo tih novih medijskih tehnologija. Ovdje se radi da generacija Z, posljednja generacija jeste odrasla u ovom novijem svijetu ali i dalje su na svojim počecima imali neku tranziciju, moja kćerka  je recimo  rođena 2019. godine, ona odrasta u ovom svijetu i ne zna za drugi svijet, osim ovog gdje je mobilni telefon uvijek tu, gdje je tv upaljen gotovo stalno. Ta djeca neće znati za drugačiji svijet koji smo mi živjeli. Drugačiji je koncept razmišljanja čak i ako ne koriste tehnologiju zbog nekih zabrana, oni i dalje na drugačiji način procesuiraju svijet nego ranije generacije. Sve gledaju kroz prizmu vrijednosti i načina interakcije koji je obavezan unutar društvenih medija.”

 Videoigre ne mogu od djece učiniti nasilnike ali mogu uvećati njihove nasilničke tendencije

 Nerijetko čujemo za nesretne slučajeve u kojima su djeca pomiješala virtuelnu stvarnost video igrica sa stvarnim životom i tu skupu grešku platili svojim životom. Dobar udio ljudi će kriviti videoigrice za poremećaj percepcije stvarnosti među djecom kao i za to da ih igrica čini nasilnim. Vukojević je stava da videoigrice ne mogu da usade u djecu nešto što u njima već ne postoji, ali mogu da budu okidač:

”Kada su vezani ti efekti kakvi mogu da imaju videoigre, društveni mediji što je jako kompleksna stvar, uglavnom ono što teorija poznaje je da niti jedan medij nije odgovoran za radnje djece koje oni čine. Određeni medij može samo da pojača ili smanji nekakve preferencije ka nečemu, suština toga je da je jako teško smatrati da je određeni medijski proizvod, bila to videoigra, na koju se svaljuje, da je ona kriva što je neko počinio samoubistvo. Recimo prije godinu, godinu i po dana, popularni strimer, jutjuber je izvršio samoubistvo. On je bio prilično popularan, imao je multimilionsku publiku. Počinio je samoubistvo i odmah su počeli da se objavljuju natpisi kao on je počinio samoubistvo jer se ubio zato što je bio ovisan o igrama. Međutim, onda se oglasio njegov prijatelj koji  isto tako objavlje sličan sadržaj, koji je iskoristio sat vremena da objasni na videu na svom kanalu da to nije tako. On je u tih sat vremena govorio u kakvim teškim okolnostima je ta osoba živjela, koliko je bio depresivan, koliko je bio mračan, koliko je imao trauma iz djetinjstva, nije imao roditelje itd. On je u tom videu htio da pokaže da se ne svaljuje krivica na te neke medijske sadržaje, nebitno kojeg domena, već da oni mogu biti najčešće okidač za nešto, za to snose odgovornost, ali ne mogu od nekog da naprave ubicu, samoubicu, nasilnika. ”

Medijska pismenost kao dio obrazovanja

Digitalno doba koje je postalo dio naše svakodnevnice i vrtoglavom brzinom se razvija iziskuje da ga razumijemo ukoliko želimo da se uspješno nosimo sa njim. Ono što bi nam svakako pomoglo da ga bolje razumijemo je informisanje i obrazovanje. Obrazovanje o korištenju interneta i aplikacije bi se moglo implementirati u sklopu medijskog obrazovanja, koje, ukoliko bi urodilo plodom, bi na kraju rezultiralo medijskom pismenošću koja bi kasnije vodila ka informacionoj pismenosti. Vukojević se slaže sa ovim, ali pod uslovom da je ovakva vrsta obrazovanja izvedena na ispravan način: 

”To je nešto što neke međunarodne organizacije pokušavaju, pogotovo Evropska unija i Unesko posljednjih desetak godina, pa i na našem podneblju. Samo što tu treba biti jako oprezan, mnogi misle da je uvođenje informacijske i medijske pismenosti moguće preko noći. Tu postoji mnogo opasnosti koje mogu dovesti do mnogo gore situacije. Recimo ako se nekakvom improvizacijom pokušavaju uvesti takvi predmeti dogodiće se to da mi formalno pravno imamo taj predmet unutar vašeg kurikuluma obrazovnog sistema, ali da je jako upitan kvalitet onih koji provode, odnosno drže taj predmet. Slična je stvar bila kada su se uvodili neki drugi predmeti prije dvadesetak godina, dogodila se ta stvar, uveden je predmet i onda su taj predmet držali ljudi koji su prošli dvodnevnu obuku, kurs unutar toga. Došlo je do urušavanja kredibiliteta i samog obrazovanja. Treba biti oprezan, ja nisam za uvođenje toga kao predmeta po svaku cijenu. Mislim da je prvi korak jeste obuka nastavnika i učitelja bez obzira šta predaju, da pokušaju dio tih znanja da inkorporiraju u taj predmet, nebitno koji je. I tek nakon toga da se ide sa posebnim predmetom. Mnogo je bolja strategija da se elementi medijske pismenosti inkorporiraju u što više predmeta kako bi to bio na kraju sastavni dio njihovih već redovnih obaveza. A dodatni predmet bi bio samo dodatni predmet koji oni imaju, to bi na kraju moglo samo dovesti do kontraefekata. ” -zaključio je Vukojević.

Pratite ”Micro mrežu”: