Bilo je to nekada u ovo vrijeme , prije nekih 11 mjeseci, još u vrijeme dok smo obilazili prestonicu Bavarske i čekali prve poslove. Kada ste sportski zaljubljenik kao ja, svaki dolazak u novi grad obavezno je ispraćen istraživanjem da li za vrijeme mog boravka ima kakav sportski događaj da se posjeti.
Sport možda jeste zabava za mase, ali je i odraz kulture i stanja u državi. Kako drugačije upoznati neku državu ili grad nego preko sporta. U to vrijeme upratio sam dva događaja, jedan se igrao za nekoliko dana, to je bilo finale Njemačke košarkaške lige, između Bajerna i Albe. Bajern je igrao za titulu, a ja sam pokušavao doći do ulaznica. U slobodnoj prodaji ostale su za mene tada veoma nepovoljne cijene, pa sam pokušao do vrijedne hartije doći preko armije naših košarkaša u Bajernu. Jedini odgovor koji sam dobio, bio je od Stefana Jovića, koji mi je objasnio isto ono što i Slobodanu Šarencu u emisiji “U susret Mundobasketu”. “Brate, mi dobijemo samo dvije karte, a ostale moramo da kupimo, na to se žalimo već duže vrijeme, ali džaba”… Šteta, ostah bez karte, ali barem sam shvatio kako sjajnih ljudi ima poput Stefana, koji i pored mnogih obaveza nađu vremena za odgovor običnom navijaču.
Ostao je drugi događaj, “Alijanc Arena” i “Audi kup”, koji se održava svake dvije godine, a ovdje je bio planiran za nekih mjesec dana… No, hajde da probam ući na stadion kao novinar ili fotograf, pa možda budem imao priliku gledati utakmicu sa atletske staze. Zvučalo je nemoguće, jer niti sam poznato ime, niti imam jak medij iza sebe. Imao sam jedino skoro pa lokalni portal, koji je pokušao da se druži s velikanima. Uđoh na sajt Bajerna, registracija jedna, pa druga, ali “Švabo” traži to sve detaljno, adrese, registracija firme, ugovor, platu. Napisah to sve sam, predstavi portal kao ozbiljnu firmu koja je zaslužila da bude među velikanima. Čekalo se nekoliko dana, prošao je i rok i bum iznenada, primljeni ste u Bajernov Media Centar.
Sam ulazak u “Media Centar” takvog giganta bio je uspjeh za nekoga ko predstavlja mali onlajn medij. Predao sam zahtjev za akreditaciju prvog dana “Audi kupa” i čekao… U međuvremenu počeli su stizati mejlovi, pozivi na pres konferencije i treninge. Prvi javni trening sam nažalost propustio zbog posla. Ipak, za jedan utorak stigao je poziv za prvo obraćanje tadašnjeg trenera Bajerna, Nike Kovača i predstavljanje novog igrača. Baš se potrefilo da taj dan imam slobodan. Nisam želio to da propustim. Krenuo sam jedno dva sata ranije, da bih se snašao i na vrijeme stigao u trening centar FK “Bajern”.
Izlazim iz tramvaja, koji staje pred stadion kluba za kojeg Minhen navija iz ljubavi, iako mnogo slabijeg, Minhena 1860. Vrtio sam se gore, dolje, izgleda da sam pogriješio, prelazi ulicu i na drugu stranu, ulica, jedna druga i tek onda se pruža veliki kompleks trening centra, sa osam stadiona za treniranjem. Ulazim u fan šop, pitam za “Press centar”, šalje me žena nekih 200 metara niže. Vidim neke ljude stoje, Hallo, hallo, vidim kamere, znači tu je, ulazim i sjedam.
Početno iznenađenje je što se konferencije za medije održavaju u sali koja je veličine kao i ona na “Gradskom stadionu” u Banjaluci. Ono što je još veće iznenađenje niko me ne gleda čudno jer sam novi, a oni već uhodana ekipa, niko me ništa ne pita. Upitah kolegu do mene
-Kolega, speak English?
-A little bit.
-Okej, welche ist deine media?
-RTL. Deine?
– Ich komme aus Bosnia, online media.
Mnogi novinari koji su došli poslije mene, nisu imali stolicu slobodnu, ali i dalje se niko nije pitao ko je onaj nepoznati što sjedi tamo. Posljednji ulaze PR Bajerna, Niko Kovač i novi igrač iz Hamburga, Jan Fit Arp. Niko se obraća novinarima, novinari užurbano zapisuju, snimaju, slikaju. Kovač onako šmekerski odgovara na sva pitanja, a ja gledam oko sebe i uživam, jer sam barem na trenutak dio nečega velikog, kao što je konferencija za novinare Bajerna iz Minhena. Nakon pola sata, Niko Kovač neuhvatljivo brzo napusti prostorije, a sala se raščisti. Ispred kompleksa, novinar “Skaj sporta” je čekao nekoga za izjavu, čekao sam i ja neko vrijeme, ali se niko nije pojavio. U međuvremenu zvaničnici Bajerna su prolazili u zatamljenim automobilima ulazeći u podzemne garaže.
Ja sam još malo obilazio, tražeći neki sporedni ulaz, ali ništa, zadovoljno ipak završavam taj dan, čekajući tramvaj. Do akreditacija za Audi kup se nije baš moglo, ali i ova konferencija za novinare je i više nego što sam očekivao. Sigurno je da u Bajernu ne znaju ko sam ja, da ne znaju za portal, ali pitanje je da li uopšte znaju da mi poruke svakodnevno šalju. Možda to u ovom trenutku nije važno ni meni, ni njima, ali jednog dana, ko zna, možda to ipak sve bude važno.
O Audi kupu u nekim narednim tekstovima…