Jovanka Bogojev rođena je u pitomoj dolini Vrbasa u Petrovom Selu 1926. godine, u siromašnoj težačkoj kući oca Petra- dobrovoljca u Velikom ratu.

No iako siromašna materijalno – rasla je i razvijala se duhovno, među makovima u klasju.

Kada su se nad Jugoslavijom nadvile švapske štuke, Jovanka – djevojčurak odlazi u partizane, na Kozaru. Pri polasku, otac Petar joj daje svoj stari vojnički šinjel uz riječi: ”Dijete, neka te prati moja sreća!” I zaista tako je i bilo. Na Kozaru odlazi u drvenim klompama i postaje borac i bolničarka. Zima je nije slomila. Poslije Bosne, prelazi u Srbiju, oslobađa Beograd, tjera Švabe do Zidanog Mosta.

Pričala mi je kako su na Sremskom frontu uklanjali mine, tako što su ovce sa opterećenim brnačama tjerali preko minskih polja. Po oslobođenju živjela je neko vrijeme u Beogradu i o tome mi je također pričala anegdotu o posjeti majke.

Naime kada se situacija stabilizovala u posjetu joj je došla mati u narodnoj nošnji. Druge djevojke su se stidjele što im majke dolaze s boščama na glavi, a ona je svoju povela u kino na Terazijama. Kada se vratila u rodni kraj radila je kao bolničarka, do penzionisanja. Vojnu karijeru je završila sa činom majora. Bila je izuzetno aktivan nacionalni i humanitarni radnik.

Organzovala je etno grupu ”Snop”. Za vrijeme poslednjeg rata lično je obilazila prve linije noseći pomoć. Zahvaljujući njoj zapisana je pjesma iz kola ”Oj Posavlje, ravno polje”. Do poslednjeg momenta bila je žena puna života i radosne volje. Uvjek spremna za igru i pjesmu. Za veselje.

Po tom će je pamtiti Gradiška. Živjela je i radila za svoje Lijevče.