Ranije sam i ja ali i druge  moje kolege pisali o neobičnom zanimanju jednog domaćina i njegovih  nerasta koji su postali poznati širom Lijevča polja. Odlučio sam da ga ponovo posjetim i raspitam se kako taj njihov biznis napreduje. U ljevčanskom selu Kosijerovo u dvorištu šezderetdvogodišnjeg domaćina Nikole Stojičevića  i danas caruje nerast, ovaj put je to Joco četrvrti koji po susjednim selima a i šire oplođava uspaljene krmače kako to naš narod obično kaže.

Nerast od preko 200 kilograma po riječima gazde mjesečno oplodi i do 30 kremača i tako gazdi donese lijepu zaradu.U Nikolinim oborima je i Jocin nasljednik koji je nešto lakši a i on ima svoje nazimice to jest sitnije krmače koje oplodi.

„Bilo je od kada se ja i moji nerasti bavimo ovim poslom mnogo anegdota. Pa evo da vam ispričam jednu. Dođe jedna stasita udovica dobrodržeća da usput primjetim i dovede sitnu mladu nazimicu pod Jocu, vidim da je on krupan za nju i ne bi da ga puštam na mladu krmaču, a ona navilal pusti ga pa pusti. I pustim ja dvjestolikaša na krmačicu ona stenje i ne mrda ušima a to znači da joj nije bas milo trpiti toliku težinu na sebi. Završe oni posao i ode žena kući. Eto je sutradan veli uginula krmača. Meni neprijatno a ona veli to je prvo žensko za koje sam čula da je da prostite uginulo od ljubavi. Slatko sam se nasmijao a kada mi pade na um da sve žene koje dovode krčamu pod nerasta traže da on skače dva puta iz mene provali salva smijeha“, priča Nikola Šeretski i otvara obore u kojima ima i vijetnamskih svinja, a i jedna okrugla krmača ove pasmine koja samo što se nije oprasila i koja je, kako kaže, dobro stajala pod nerastom jokširske pasmine pa domaćin očekuje da prasad budu neki mješanci.

„Moji nerasti godišnje oplode veliki broj krmača jer su se dokazali kao plodonosni a i ja razvijam biznis jer se od penzijice ne može živjeti iako sam skoro 35 godina odradio u u livnici „Jelšingrad“ u Banjaluci. Trudim se da imam dobru pasminu nerastova kako bi se u mom Lijevču uzgajale dobre svinje. Posla hvala Gospodu ima dosta, zovu me sa svih strana a jedino su ljuti veterinari, otesmo im posao. Naplaćujem oplodnju prirodnim putem naravno 10 KM sa PDV-om, koji plaćam kao što to i treba“, razvezao priču moj domaćin.

Nikola reče da sada u oborima ima vrlo kvalitetne neraste belgijskog jokširca koje je nabavio kako bi održao dobar kvalitet rasplodnih nerasta. 

U prelijepom  subotnje jutru trećeg vikenda u oktobru, dvorištu domaćina  koji se bavi neobičnim poslom peče rakijski kazan, iz cijevi pomalo kaplje nova rakija probavamo je i tvrdimo da naša domaća šljiva govori najmanje sedan jezika i smijemo se.

„Hajde molim te sjedi  tu sa kotlarom probaj rakiju dok ja samo pritvorim ovu prasad pa ćemo onda pričati o onom što te intersuje“, dobaci mi u sred razgovora domaćin i skoći da ganja prasad koja su izašla iz dvorišta. Kotlar mi reče da peku šljivovicu i da je zadovoljan kako „baca“ kako se to ovdje kaže. Iz obližnjih svinjaca čuje se roktanje nerasta koji su nešto kao nervozni, možda su im na um pale mlade i okrugle nazimice ili one nešto starije krmače koje su iskusnije. Nisam vješt da dam zaključak ali sam morao slušati njihovo roktanje koje je nekako i izraz njihove muške snage.