Stari grade na brodu od Save…

Na prijelazu među Slavonijah,

Brojanice od mile ravnice,

Lijep varošu- naša uzdanice.

Mili su mi sokaci i staze,

I kupole sa Pokrovskog hrama,

Stari hrasti i dašci od slave,

LJepotice zaspala kraj Save.

Mili su mi tvoji velikani,

Tvoji domi starodrevnih pasa, (koljena-pas)

Vidovići i Čubrilovići,

U stopu im stoje Subotići.

Mio mi je Ugrenović proto,

Taj neimar u vremena smutna,

Koji zbira pravovjerna zrna,

Prvu brazdu vjere da uzbrna.

Milo mi je svako ko prominu,

I ostavi u tebi pečata,

Gledajući u savske talase,

I slušajuć od tambure glase.

Haki-beže što si se stužio,

Il’ zbog kule, il’ zbog vjerne ljube,

Il’ ti se povrijedila Munja,

Uspomena što po polju lunja?

Mahobeju bilježi nas svjetlom,

da se vide brci i šeširi,

Da se vide i lule i bore,

o kojima samo rijetki zbore.

Austrijo i tebi smo dužni,

U stihove pohvalu odati,

Jer ti diže Vjećnicu kraj Save,

Ogledalo ponosa i slave.

Najmiliji proto Subotiću,

Šeširane sa šeretskim štapom,

Sve oslušnem tvoje baritone,

Kada zvona na večernju zvone.

Gdje si danas grade velikana,

Stamen hrasta i vitih jablana,

Gdje si grade slavom ovjenčani,

Ko ti silu u njedrima brani?

Tu si, spavaš, i sakupljaš snagu,

Sapira se skerletna dolama,

Staračke se odmaraju ruke,

Da prihvatiš djecu i unuke.

/Дарио Дринић/Приче из Лијевча/