Napadač, kakvih danas nema, sa posebnim šarmom, osjećajem za gol, sjajnom tehnikom, i manirima rasnog strijelca, idol mnogih generacija, rođen prije 49 godina, no, i dalje njegov duh živi na mnogim terenima, pa s nostalgijom gledamo klince koji nose sačuvani dres argentinske reprezentacije od starijeg brata.

I bila je skupa, ta devetka, plavo-bijela, kroz istoriju, ali čini mi se da je niko lakše nije nosio, i postavljao neke nove standarde, dizao granice do beskonačnosti. Niste mogli proći ulicom prije nekih 15-ak godina, a da ne sretnete nekog klinca, koji u svakoj ulici, ne nosi Rominu 18-ku, iz sjajne generacije koja je pokorila Italiju, sa Totijem, Tomazijem, Montelom, Kafuom.

Ipak, možda još upečatljivija je i ljubčasta krv koja sigurno teče njegovim venama, prevashodno zbog ljubavi prema klubu, kada su ispali ostao je u Firenci i igrao Seriu B. Jedna nevjerovatna karijera, začinjena igranjem za dva najveća argetinska kluba Boku Juniors i River Plate, te uz već antologijske sezone provedene u Fiorentini i Romi.

Povrede su ga spriječile da na istom nivou nastavi i u dresu Intera, ali su ga povrede spriječila i za veća djela u crno-plavom dijelu Milanu. Pio je blokatore, da bi igrao fudbal, ne zbog novca, već zbog ljubavi prema tom sportu i navijačima.

Na kraju je profesionalnu karijeru završio u katarskom Al Arabi, a za nacionalni tim Argentine postigao je 56 golova, i na vječnoj listi na drugom je mjestu iza Lea Mesija. Definitvno, kao što je to i jedan od najvećih Dijego Armando Maradona govorio, ako neko mora de me nadmaši neka to bude upravo “Batigol”. Možda nije najveći svih vremena, ali jedan od besmrtnih svakako da jeste.