Čudan je danas razvojni ciklus odrastanja naše djece. Često taj razvojni put narušavaju roditelji želeći da preko djece riješe svoje probleme, a možda i neke komplekse. Nove generacije roditelja, ali i djece imaju drugačije prioritete u životu od ranijih generacija i ciljeve koji su često nerealni i nedostižni.

Čim dijete prohoda – daj ga na fudbal. To je najunosniji sport. A jesu li svi za fudbal!? Roditelji danas žele da im djeca sa 8 godina igraju kao Ronaldo ili Mesi. Rijetko možete čuti: „Volio bih da igra kao Lukić ili Radonjić“, jer nije to za njih neka lova.

Kada shvate da djeca nisu baš taj kalibar i nisu talentovani za fudbal krenu sa nizom kritika kako ne valja klub, trener, povreda, tražio ga ovaj-onaj, on nije želio i sl. Niko od njih i ne razmišlja da su djeca talentovana za neki drugi sport gdje se vrti manja lova. Poslije toga ide malo intelektualna priča da treba da „uči“ kompjuter i da bude vrsan programer. Ta priča programer traje par mjeseci, jer ko će to dočekati da dijete završi srednju pa fakultet, a „jutjuberi“ ubiše lovu. Znači jutjuber!

Kada utvrde da malom baš i ne ide taj kompjuter i da ga „ne drži mjesto, a još manje vrijeme“ počnu hvalospjevi i epiteti kako je lijep i zgodan i kako bi bio sjajan pjevač. Srednja škola je idealno vrijeme da se krene sa rijalitijem, Grand produkcijom i Pinkovim zvjezdicama. Ovdje u većim procentima isplivaju djevojke od momaka, jer su valjda privlačnije za medije i ovu profesiju. Onda počinje priča kako škola nije važna. Kako je najvažnije da je ona ili on srećan u životu i da za svakog ima mjesta na estradnom nebu.

Ipak, ona djeca koja baš nemaju nikakvog talenta za pjevanjem uvijek imaju plan B, a to je da budu političari. Za to, danas, izgleda ne treba ništa. Ni da znate igrati fudbal, ni da znate nešto na kompjuteru, a ni da znate nešto pjevati. Ovo zadnje će drugi raditi za vas na predizbornim kampanjama, a vaše je da dižete samo ruke i otvarate usta. Nažalost ovaj razvojni put često se ne završi kako bi željeli roditelji. I kad se okrenete djete uz vas sa 30 godina bez posla i sa ciljem da ode samo u Njemačku, gdje ga čeka med i mlijeko, a ovdje, gdje ništa ne valja, uvijek valja doći iz inostranstva raditi mali servis mercedesa, popraviti zube, otići na frizuru i ponijeti plećku i rakiju kad se vraćate nazad. O ovome se piše i priča. Naša realnost.

Sa druge strane ima i djece sa peticama u srednjoj školi ili studenata sa desetkama na fakultetu. Sjajnih mladih ljudi sa velikim potencijalom. O njima niko ne piše. Njih niko ne hvali, jer su u manjini, a ovi prethodni koje spomenuh su dominantniji. Danas izgleda to nije nešto popularno, mora se učiti a to je „aut“. Bolje je biti i dalje uz roditelje sa 40 godina i kriviti sve oko nas, čak sutra i ove sa desetkama kada budu uspješni ljudi. To smo mi! Nikad nam ništa ne valja i za sve su nam drugi krivi. Znamo da nisu, ali valja opravdati svoj neuspjeh i tražiti krivca negdje drugdje. Drugi nam svašta obećaše, a mi ostadosmo tu gdje jesmo! Možda bi bilo bolje da okrenemo list, da se ne stidimo ni jednog posla i od svoga rada gradimo svoju budućnost.