Nemam fotografije iz svoga djetinjstva osim nekoliko mutnih iz starog albuma koji je jedne godine pretrpio požar obgorivši sa dvije strane.
Tamo su dvije fotografije na kojoj kao beba plačem u naručju majke ispred kuće bez fasade, starim orasima zaklonjenog krova, a sjećam se da nam je deda pričao kako ih je još on sa svojim ocem zasadio. A deda kao svaki drugi, u svaku priču unese mitologije dovoljno za inspiraciju starim guslarima. Djetinstvo pamtim od neke svoje pete godine, neki ožiljci iz tog perioda me i danas prisjete na nestašluke za koje sam dodatno morao platiti jošikovim prutićem koji je majka čuvala na kredencu za te prilike.
Fotografije nemam, ali se sjećam kad sam sam jedne sniježne zime 1997. sa još jednim vršnjakom komšiji Darku usjekao čempres ispred kuće i donio ‘svojoj’ kao novogodišnju jelku, sjećam se samo kako sam dobro spavao nakon batina koje su uslijedile kad je Darko došao na naša vrata da traži odštetu za njegov vrt.
Nemam ni fotografiju kad sam sa Nikolom zapalio piljevinu na seoskoj pilani, i sad kad čujem vatrogasne sirene sjetim se straha koji smo preživljavali jer je pilana bila uz kuću Jelene, djevojčice u kojoj smo obojica vidjeli svoju buduću ženu. Nikad nismo jedan drugom priznali ali smo obojica bili zaljubljeni u nju, prvi put zaljubljeni, šta god je to tad značilo.
Nemam fotografiju baš iz tog perioda kad sam saznao da mi je majka trudna, plakao sam žestoko jer sam mislio da je to neka bolest. Raniji period svog djetinstva znam samo preko priča, a najviše sam volio kad deda naslonjen na vrhom zakrivljen štap počne da prepričava moj dolazak na svijet tako hiperbolično i alegorično da sam sklupčan kao mačka oko njegovih nogu često i zaspao ne saslušavši kraj priče. Baš tih godina počela je i surova NATO agresija na Kosovo, sjećam se i oca koji je vjerno pratio dešavanja preko TV-a u na kom je umjesto antene bila zabodena viljuška.
Stariji dječaci iz okolnih sokaka koji su već bili dovoljno zreli da shvate sve ono što su čike iz TV-a pričale su samoorganizovano pokrenuli šetnju kroz selo sa transparentima i usklicima “Ne damo Kosovo”. I ja sam bio tamo sa Nikolom, držali smo pesnice iznad glava i uzvikivali sa njima “Ne damo Kosovo, ne damo Kosovo”. Došao sam kući iscrpljen i na očevo pitanje gdje si bio zaplakao sam žestoko, iz stava nekog ko se brani suzama jer nisam znao šta je Kosovo pa sam mislio da je otac ljut jer sam u tom “odbrambenom pohodu” usklicao očigledan politički poklič, nacionalno inspirisan.
Volio bih da imam tu fotografiju ali nemam.
1998. u jesen sam pošao u prvi razred OŠ ”Vasa Čubrilović”, bivša ”Braća ribar” kako su nam odmah rekli. Tad nastaje moja prva zvanična čista fotografija, začešljanih šiški češljom učiteljice Ljiljane i u džemperu jakih boja koji je baka tokom ljeta plela za moje početne školske dane. Sjećam se ushićenog povratka kući sa fotografijom u rukama koju sam pronio kao pehar jako važan za čitavu naciju. Dođoh do svojih vrata žureći da se pohvalim svojom školskom fotografijom, trgajući o metalni prag svoje male patikice na čičak ulazim u kuću ispunjenu komšijama lica pognutih ka nelakiranom parketu i flašu rakije na stolu, dedinu sliku i voštanu svijeću.
Pehar u mojim rukama se pretvori u najneznačajniji komad hartije, nemam fotografiju, volio bih da imam kad mi je otac rekao “ajde u sobu”.
