Godinama sam sarađivao sa mnogim članovima uprava fudbalskih klubova, bilo u ono socijalističko vrijeme kao i ovo novo “demokratsko”, kako nam ga isporučiše ovi sa zapada, bolje reći Evrope u koju žurimo toliko hitro da ni trideset godina obećanja ne donese tu “demokratiju”, a ja još u osnovnoj školi učio da smo mi sa ovih prostora dio Evrope. Stoga mi i ovi navodnici kod riječi demokratija djeluje malo uvrnuto.

Stoga da se okrenem pravoj temi, odnosno da opišem ljubav i strast ljudi koji su radni ali i ljudski vijek posvetili ‘bubamari’ ma na kojoj dužnosti bili. U ona prijašnja vremena u uprave klubova, pogotovo onih izraslijih su se utrkivali direktori firmi, što po zadatku, ali bogami i po onoj ovisnosti od navijačke ljubavi za boje svoga kluba. Danas bogami takvih entuzijasta i zaljubljenika teško da nađeš za prste jedne ruke. Sve nekako uvelo, utihlo, a da bi se održala skupština kluba svijećom da tražiš nema da nađeš članove skupštine, a još teže da natjeraš nekoga da se primi članstva u upravi. Kažu da danas moraš ruku u vlastiti džep gurnuti da bi pomagao klub, a kao ranije to nije bilo tako. Vraga nije bilo tako, jer onaj koji je volio sport njemu se predavao u cjelosti, makar bio u duštvenoj firmi ili u privatnom sektoru.

Tamo negdje osamdeseih godina onog milenijuma radio sam kao urednik fabričkih novina u jednoj građevinskoj firmi. Bilo je to vrijeme ourizacije pa i moja radna organizacija biješe sastavljena od nekih pet oura i random zajednicom. Svakog ponedeljka se održavao radni sasanak svih direktora na čelu sa generalnim direktorom. Redovno sam pratio taj stručni sastanak, kako bi mogao informisati sve radnike u firmi o budućim planovima, poslovnim zadacima planovima, obavjestiti širu javnost putem lokalnog radija, te napisati vijesti i za dnevne novine sa kojima sam sarađivao. Nije prošlo puno vremena, ja te samite ponedeljkom počeo izbjegavati. Ne lezi vraže, jednog dana zove mene generalni kod sebe u kancelariju. Mislim se nije dobro ali i ne plašim se jer dobro znam dušu Živka još od malena kada sam iz njegovog drvenog sanduka uzimao onu veliku Borbu i čitao. To je čista slučajnost da je moja baba, po ocu tetka, bila maćeha direktoru Živku, pa ja kad dođem kod te tetka babe u posjetu volim da zavirim u Živkovu sobu gdje je bio taj sanduk pun primjeraka tadašnje Borbe.

Ulazim ja kod generalnog, a on će:

– Sjedi mali, tako me zvao oduvijek ,pa mi reci – Što tebe nema na Stručnom kolegijumu ponedeljkom?

Mislim se u tom grmu leži zec, pa malo da se našalim rekoh:

– Ja direktore shvatio sve što treba čuti i napisati, pa rekoh nema potrebe da smetam.

– Kako shvatio sve?

– Zar nije ovako? Skupimo se mi svi, posjedamo, Slavica nas posluži kafom, a onda neko potegne pitanje Draginje daktilografkinje. Ospe paljbu kako ona ne sluša, ne otkuca što treba. Utom drugi će da Hasko sa centrale pravi problem jer nikoga ne možeš dobiti na telefon jer ga nema na centrali. Onda i ti kažeš da ti kosti “pojede” Jovica šofer koji uvijek kasni ili popije. Te žalopojke traju negdje do jedanaest i više, a onda direktor Vojo iz Srpca kaže da ima prečeg posla, za njim tehnički direktor Hamdija kaže da će onaj problem u visokogradnji biti riješen i sastanak biva završen sve do narednog ponedeljka.

– Slušaj mali, nameračio sam se da ti ribam uši, ali ovo što mi reče je istina nije da nije, a ti svoj posao odrađuješ dobro, bar tako kažu drugi, pa pravac u kancelariju i dođi kad misliš da ima materijala na sastanak.

Izašao ja iz kancelarije ni sam ne znam kako jer sam shvatio da sam prekardašio, a prođoh bez posljedica. Sav sretan krenuh pravac u niskogradnju u kancelariju direktora Dane Gajevića drugara mi po ljubavi za ‘bubamaru’.

Tih dana u Podgradcima se sprema organizacija sportske manifestacije republičkog značaja koja nosi naziv: ”Seoske partizanske igre”. Biće tu preko hiljadu takmičara iz cijele BiH koje treba ugostiti, dočekati, nahraniti i obezbjediti im sportske terene. Formiran organizacioni odbor sa sve viđenijim iz mjesta ali i opštine. Prilika je to da se izgrade tribine na lokalnom igralištu, niveliše teren, postavi nova trava i šta sve ne?

Kao i uvijek gro poslova “rezervisan” za Pilanu i njihove radnike. U to vrijeme direktor Gajević je član uprave “Kozare”, ali ga “sljeduje” zadatak i u Podgradcima na igralištu “Sloge” jer mu firma koristi “resurse” iz kamenoloma u Trnavi. Tada trener u “Slogi” bijaše Brane Maletić, čiji je to matični klub, a zaposlen u mojoj radnoj zajednici u službi nabave. Ubijedi on mene da odvedemo Dragu tehničkog iz Visokogradnje ‘preko’ u restoran i obradimo ga da da dva miksera betona za betoniranje nosača tribina. Nije bilo veliko ubjeđivanje jer Drago potiče iz Jablanice, a to mu dođe kao Podgradačka parohija, neću reći partijski zadatak.

Imamo spreman beton, a nisu iskopane rupe za stubove. Sjetim se Milana Janjuza koji radi u sindikatu, a član je fudbalskog saveza, pa u kancelariju i kažem mu šta me muči.

– Riješeno – kaže meni Milan.

– Znaš predsjednica omaldine opštine traži načina kako da pripremi omladinsku brigadu za ORA u Smederevu. To je idealan posao za trening, brzo će biti gotov, a ja ću to izboksovati.

Kako rekao tako Milan sa predsjednicom Radom dogovorio.

Došli gore brigadiri, mi nabavili mesni narezak i četvrt hljeba i sve pršti od rada. Mali feler je što u brigade nema mojih iz sela. Neki čak došli na igralište da igraju lopte. Sramota, ali tako je bilo. Kažem Rajku tadašnjem predsjedniku seoskog aktiva omladine da ih bar otjera sa igrališta dok ovi rade, što on i učini.

U međuvremenu sam svog drugara Danu izmolio da u više navrata odemo u Bajince i Srbac da isposlujemo travu sa ”Bajinačkog utvaja”. Koju god ponudu za travu ponudimo u selu stalno otpor. Jedni traže da se trava plati, drugi hoće autobus da vozi domaće igrače Mladosti u Austriju. Da se riješi taj rašomon molili za pomoć i Nebojšu Rakića tada vlast u opštini. Nekako taj problem bude rješen, ali sada treba nivelisati teren. Ujutro popijem kod Dane u kancelariji kafu i izađem pravac do geometra Narce u kancelariju. Kažem mu da je Dane naredio da uzme instrumente, sjedne sa mnom u kola i gore u Podgradce na igralište da odradi taj stručni posao. Narco ne sluteći ništa sjeda i na posao. Kad li negdje oko podne trči tek zaposlena u Kamenolomu, tehničarka Ilišević i govori:

– Čika Đoko direktor Dane vrišti. Traži Narcu da ide u Srđeviće gdje se radi put i on mora određivati trasu. Tamo “Rabe” sa asvaltnom masom stoje za istovar. Znam da je đavo odnio šalu, sjedam sa Narcom u auto i pravac u Srđeviće, a govorim mu da ujutro zaobilazi direktorovu kancelariju dok ja ne ugasim vatru, odnosno, pojedem “jezikovu čorbu”, pa kako nam bog da.

Ujutro pravac kancelarija kod Gajevića. Sekretarica Ljilja vrti glavom i govori mi da bolje ne ulazim. Kažem ja neka Slavica donese dvije kave, pa kako bi da bi.

Uđem u kancelariju, nazivam dobro jutro, a moj drugar Dane stoji pored prozora i gleda kroz njega. Mene kao i da nema u prostoriji. Sjednem ja i ćutim. Tajac da možeš i srce čuti u grudima.

Odjednom će Dane:

– Đole što mi to radiš? Znaš da ću sve uraditi, ali ne mogu zaustaviti radove u preduzeću. Eto odlučio sam da usječenu travu iz Bajinaca moji kamioni, po povratku iz Srđevića dovezu gore na igralište besplatno. Što mi nisi rekao za geometra pa bi našli šemu kad nije na trasi neophodan. Zamuckujem ja, a utom Slavica sa kavom u kancelariju, spusti je na stolić i iziđe. Dane još malo, kao ljut, stoji pored prozora, pa sjede pored mene i kaže:

– Sipaj tu kafu, šta čekaš!

Znam da je njegova ljutnja trajala kraće od vremena jedne ispušene cigarete. Da ne kažem da su istu travu na igralištu počeli polagati djaci sa nastavnikom i trenerom Tatićem, ali im nejake ruke. Onda Dane dade svoje radnike koji su bili privremeno zaposleni da odrade posao.

U nova vremena, poslije rata, Dane osnovao svoju vlastitu firmu u građevini. Kako je pomagao fudbalu iz društvenog sektora isto je tako pomagao i iz svoje firme. U njegovom restoranu “G klub” igrači Kozare su godinama imali ishranu. Naravno, pola računa za to nikada klub nije platio. Dane je finansirao i neka gostovanja Kozare, bio spreman sponzorisati i donirati novac za plate u klubu, i šta ne sve još?

E, malo je takvih sportskih radnika, pogotovo danas u ova kokuzna vremena, ali da se zna da ih je bilo i biće ih i ubuduće, pa stoga neka ova priča bude otrgnuta od zaborava.