Danas se širom svijeta obilježava Međunarodni dan medicinskih sestara, dan kada se skreće pozornost na važnost i ulogu koju medicinske sestre/ tehničari imaju u svakom društvu. Divna Đorđić, glavna sestra Odjela ginekologije i akušerstva u Bolnici Gradiška podijelila je sa nama svoja iskustva  bavljenja ovim poslom i objasnila kakav položaj medicinske sestre zauzimaju u modernom društvu.

Na današnji dan 1820. godine, u Firenci (Italija) rodila se Florens Najtingel, začetnica jednog od najhumanijih poziva, sestrinstva. Njen rođendan, 12. maj, danas se obilježava i kao Međunarodni dan medicinskih sestara/tehničara.

Divna Đorđić, medicinska sestra sa 38 godina radnog iskustva se 1985. počela baviti ovom profesijom, a na Odjelu ginekologije  i akušerstva počela je raditi 2005.

Đorđićeva govori kako su medicinske sestre  spona između doktora i pacijenata, te da je pored stručnog dijela posla važno imati dobar pristup pacijentima jer kako kaže nijedan pacijent nije u bolnico jer želi da bude.

Na pitanje da li naše društvo dovoljno cijeni ljude koji su na pozicijama medicinskih sestara/ tehničara danas odgovara kako većinski ljudi cijene ovo zanimanje jer je bitno i značajno za čitavo društvo, mada se ponekad mogu naći i ljudi koji ne misle tako.

“U onom trenutku kad te trebaju naravno da te cijene, a kad te ne trebaju možda te i ne cijene toliko, mislim da je takva situacija na svakom poslu. Ipak, ne mogu da se poželim, jer ja sam se od strane svojih pacijenata uvijek osjećala cijenjeno. Mislim da u većini društvo cijeni ovu profesiju, jer svakome od nas je ponekad potreban i doktor i medicinska sestra.”

Koliko je ovaj posao human i odgovoran pokazalo je i doba pandemije Korona virusom. U periodu kada kako kaže Đorđićeva “neprijatelj” nije mogao da se vidi, svi zdravstveni radnici morali su da nastave da rade svoj posao samo pod mnogo strožim protokolima i pravilima, a sve s ciljem da se zaštite i pacijenti i osoblje.

Korona virus nije jedini težak period kroz koji je ova medicinska sestra prošla, još na početku svog rada u struci započeo je rat čije posljedice su svi osjetili. U periodima kada nije bilo struje ili vode, bolnice su morale da se snalaze i rade u sve samo ne humanim uslovima kako bi nastavili da spašavaju živote. Sve to je i bio razlog zašto se ona nikad nije odlučila za promjenu karijere ili za odlazak u inostranstvo.

“Danas mnogo mladih medicinara odlazi u inostranstvo u potragu za poslom. Ja upravo zbog svih tih teških perioda kroz koje sam prošla nisam ni razmišljala o odlasku, jer ako sam mogla prebroditi to mogu i neke manje probleme. Na odlazak mladih mnogo utiču i društvene mreže, mediji, ali na kraju dana ta odluka je opet individualna i ljudi sami moraju da odluče da li uistinu žele da naprave takvu promjenu u životu ili ne.”

Iako je ova tema jako kompleksna i o njoj bi se moglo još mnogo pisati, za kraj razgovora Đorđićeva zaključuje kako za posao medicinske sestre/ tehničara čovjek mora biti spreman da se uvijek dodatno obrazuje i edukuje, ali i da ima lijepe karakterne osobine.