Kritike na račun omladine su svakodnevne. Generacijski jaz koji počinje sa konstatacijom “kod nas je tako prije bilo” je nepremostiv i uzrok vječtih sukoba starih generacija i sadašnje mladeži.
Ipak, jedna odluka entitetske nam vlasti, koja se činila u početku suludom, a za one koji vole preciznost, mislim na rad ugostiteljakih objekata do 23 časa naveče, je za posljedicu imala visok nivo druženja među omladinom.
Tako je recimo sinoć gradiški kej bio prepun omladine koja se druži, manje koristi mobilni telefon i na svežem savskom zraku pijucka ono što se pribavilo na benziskim pumpama, koje imaju toliko sreće da su ih sve mjere zaobišle ali to je neka druga tema.
Druženje je suština, a da li je bio cilj vlasti u Republici Srpskoj to vjerovatno ni oni ne znaju ali su uspjeli. Omladina se druži, priča i živi, jer je to sve što treba mladom čovjeku.
Kada se sve vrati u normalu i korona bude neka vrsta gripe koja je zadesila i našu zemlju, kej će vjerovatno opet biti mjesto za parove, ljubavnike i šetnju. Klupe neće biti pune, cvijeće će krasti neke nove tete, za uređenje svog balkona, a obala će dobiti novog ribara Bojana i čuvara Barbu.
Možda klupe i budu pune, možda i shvatimo da su mobilni telefoni sredstvo a ne životna potreba, možda se nastavimo družiti. U svakom slučaju mi smo narod koji ne može bez kafana ali je sada u kafanama neka druga vrsta druženja, onoga koje kej ne dopušta, jer nema wi-fia i tu nije fora da naručiš najskuplje piće i time bariš djevojke. Na keju moraš da pričaš, a za priču treba neka podloga koju ne možeš da nađeš na fejsbuku i instagramu.
