Kad nemam s kim pričati…

Ja pišem pjesme
Kad nemam petlje za poruku
Otvorim prazan Word papir
I pustim da se cijedi

Ponekad uzmem mobitel
I čitam tvoje poruke
Kojima je istekao rok trajanja
A onda ne mogu zaspati
Bez da ti u Wordu napisem
“Laku noć, ljubavi”

Moja glava može izmisliti svijet
U kojem hodamo na rukama
Jedemo obroke u pilulama
Gledamo zeleni Mjesec
Ne ubijamo se cigaretama
I navigacija ne griješi

Ali ne može izmisliti tvoj prst na zvonu
Tvoj “ostani” kad krenem u bijeg
To da sam ti važnija od svega
Da me poljubiš u tjeme
I spremiš u džep

Ja se bavim poezijom
A ovo bi bila teža fikcija…

/Mirela Remi Priselac/