Branko se poslije odsluženog vojnog roka vratio u Grbavce i postao trgovački pomoćnik.

Na tom mjestu zatiče ga Drugi svjetski rat i formiranje NDH.  Tada je Branko, na stravičan način primio mučenički vijenac – tako što su mu ustaše testerom, pod jednom jabukom bjelicom u Grbavcima odsjekle glavu.

Koliko nas je čulo za Branka Jungića?

Da je Branko kojim slučajem bio pripadnik hrvatskog ili muslimanskog naroda – a doživio ovakvo stradanje bio bi uzdignut na nivo nacionalnog mučenika za kog bi znao gotovo sav svijet.  Za stradanje mladića, Branka Srbina, Branka Kozarčanina – slabo mare i u njegovim Grbavcima, njegovoj Gradišci, a njegov stradalni narod i ne zna za njega.

E to je naš narod. Kad zlo prodje ono se preda zaboravu i zato nam se uvijek zlo i dešava.

Dragi Branko, oprosti nam što te zaboravismo, što ti grob preorasmo. 

Dragi Branko oprosti nam što smo takvi kakvi smo.

Namjerno neću da postavim stravičnu fotografiju na kojoj ustaška mladost siječe Branku glavu – potražite ju sami. Hoću ovu, do sad nevidjenu fotografiju Branka Jungića iz vojske – pa da kroz nju vidimo da je Branko ustvari svaķo od nas. I da je svako mogao ovako da završi. Ali, niko, ama baš niko, ne zaslužuje zaborav. Pa ni naš mučenik Branko.

Ostrog ima Stanka čobanina, a Gradiška Branka – Branka mučenika. Pomeni nas pred Prestolom Slave Božje i složi da ti svete mošti iz zemlje izvadimo i dostojno ih uz opijelo i po srpskom običaju sahranimo. Tvome stradanju nema ravna – dušo sveta pravoslavna.

Sad, pod nebeskom jabukom bjelicom, gdje se vije neugaslo kolo potkozarsko, stojiš i ti i podvikuješ – 

Oj Kozaro planino golema –

Ti si svetom krvlju natopljena.

Vječan ti spomen u narodu srpskom!

Prota Milan Matavulj zabilježio je da je Branko postradao, poslije Ivanjdana – 8. 7. 1942. godine.