Božić je najradosniji hrišćanski praznik, ali je za mene Badnji dan dan kada sreći nema kraja. Božić u mojoj kući jeste vezan za pravoslavnu vjeru ali on suštinski ima neku čudnu dimenziju, jer se samo tih dana dešavaju neke stvari koje i nisu baš karakteristične za pravosljavlje.

Recimo ogledanje u medu, hodanje oko stola, pravljenje i konzumacija sarme, upaljeno svjetlo noć prije u hodniku, čitanje slave, lomljenje česnice, a svmu ovome prtehodi pečenje pečenice i Badnji dan koji ima tri segmenta – Badnje jutro, Badnji dan, i Badnje veče.

Badje jutro kreće prije svitanja, gdje se po mraku ide usjeći Badnjak, koji je “zagledan” dan prije. Badnjak se treba posjeći iz tri zamaha, posipa se kukuruzim i nosi u kuću. Često se zna desiti da oni neiskusni umjesto badnjaka usjeku lijesku ili da se vrate kući nakon dva-tri sata kada je već svanulo, jer Badnjak nije lako naći, pogotovo onaj sa dosta lišća. On raste na obroncima šuma, njiva, kraj kanala i obično je trnovit teren oko njega.

Nakon toga unosim Badnjak u kuću, ulazim na vrata i majka me zasipa kukuruzima, kraj ikone kači grančicu, pa mi čestita Badnji dan. To bi bio neki prelaz između Badnjeg jutra i Badnjeg dana, jer slijedi pečenje pečenice, gdje se skupljamo svi. Uža porodica i prijatelji koji ne peku pečenicu obavezno dođu pa zasjednemo, dok s se obilazimo s komšijama, nazdravljamo i čestitamo Badnjak. Neko je nastavio prije, neko kasnije, pa onaj ko je zadnji nastavio, kod njega se i zalomi. Pjesma se ori čitav dan na sve strane, a iz svake kuće odjekuju zvuci Bajine pjesme “Božić je”.

Obično se pečenica zgotovi do šest sati, kada se ukućani sele u kući na zajedničku posnu večeru. Dok sam bio mlađi vozili smo Badnjak po selu, na minus dva ili pet, pa do crkve gdje se uz liturgiju vršilo nalaganje Badnjaka. Obično bih poslije toga bio prehlađen pet-šest dana. Uz sve ljepote tog dana teško bih mogao ponovo na traktor i minus ali se tog vremena rado sjećam.

Badnje veče počinje večerom, koja sadrži ribu-oslić ili šaran najčešće, grah prebranac, rotkva, pečeni krompir pole i pita kromiruša. Nakon večere ide pijukanje, a pošto je kuća puna djece to bude pravi džumbus. Obično sam prije izlazio u grad pa čekao uranak, sada ili odem u crkvu ili ostanem da pomognem ukućanima oko finalnih priprema za Božić. 

Vodeći se onom kakav budeš za Božić bićeš čitavu godinu, gledam da se naspavam dobro. Tokom noći svjetlo obavezno ostaje upaljeno u hodniku sa oškrinutim vratima, što kako sam razumio simbolizuje svjetlost s kojom je Gospod stigao. 

Ujutru ustajemo oko pola sedam, taman pred svitanje. Spremamo se i silazimo kod mojih roditelja na doručak. Dok siđemo naziva se dobro jutro, pa kreće ceremonija. Prvo hodamo oko stola, tri kurga u desnu stranu, tri u lijevu. U desnu stranu muški članovi porodice su na čelu, dok su na čelu kretanja ulijevo žene. Nakon toga pale se tri svijeće, dok Bogomoljnica u pšenici stoji pored ikone i biva upaljena na samom početku. Potom ide kađenje, čitanje molitve, pa čitanje slave. Završni čin molitvenog dijela je poklanjanje i čitanje očenaša. Čivaj ovaj jutarnji ritual ima dosta sličnosti sa liturgijom.

Tada se mirbožimo, Hristos se rodi, Vaistinu se rodi. Lomi se česnica, čemu prethodi okretanje udesno tru puta, a ja sam ove godine našao lovu. Servira se doručak, supa, sarma meso (pečeno i suvo), pita sirnica, salata od kiselih paprika i sira, kolači. Mrsi se pečenim mesom. Obično oko doručka na vrata nam dolazi položnik. On ima posebnu ulogu i mjesto u našoj kući. Komšija Nedeljko je preko 10 godina položnik kod nas. Uvijek dođe s nekom zanimljivom pričom, uzima svoje parče pogače i nazdravlja mome ocu, potom ide do šporeta, uzburkuje žar mašicama i izgovara riječi: koliko iskrica toliko srećica, koliko varnica toliko parica itd. Položnik biva nagrađen novcem, poklonima u kojima su najčešće slatkiši. Kao mali bio sam položnik komšijama Mandićima, gdje sam obavezno dobijao paketić.

Tokom dana mirbožimo se sa svima živima, koje sretnemo, nazovemo ili na bilo koji drugi način stupimo u kontakt s nekim drugim pravoslavne vjere.

Običaj u mojoj porodici potiče iz Donjeg Vakufa, odakle smo izbjegli. Po mnogo čemu se razlikuje od običaja koji su zastupljeni u Gradišci. Kada sam spomenuo pjesmu, njen značaj za pravoslavlje je nemjerljiv. Pjesma je sačuvala pravoslavlje u periodu kada su ove prostore pokorili Turci i kada se napravila pauza od 1463. do 1557. godine gdje je Mehmed Paša Sokolović dozvolio obnovu Pećke patrijaršije i obnove pravoslavlja. Pjesmom su se prenosila predanja, običaji, vjera i sve ono što je duh pravoslavlja.

Zato kada Srbi pjevaju na ovim prostorima nemojte im zamjeriti. Pjesma samo ne treba da vrijeđa ljude druge vjere, koji se s nama vesele pravoslavnim praznicima ali i mi s njima katoličkim, islamskim i ostalim.

MIR BOŽIJI, HRISTOS SE RODI.