Dobijanje otkaza zbog trudnoće, kao i nedobijanje posla zbog planiranja trudnoće česta su pojava u našem društvu. Još uvijek se žene na razgovorima za posao suočavaju sa pitanjima kakav je njihov bračni status i da li planiraju trudnoću, što predstavlja direktno kršenje radnih prava i primjer rodno zasnovane diskriminacije.
Jednakost između muškaraca i žena postoji kada su oba pola sposobna podjednako učestvovati u raspodjeli moći i uticaja; imaju jednake mogućnosti za finansijsku nezavisnost radom ili osnivanjem preduzeća; uživaju jednak pristup obrazovanju i prilikama za razvoj ličnih ambicija, interesa i talenata; dijele odgovornost za dom i djecu i potpuno su oslobođeni prisile, zastrašivanja i rodno zasnovanog nasilja kako na poslu tako i kod kuće. Ovako glasi definicija rodne ravnopravnosti.
Reći će neki: Zar žene u zapadnom dijelu svijeta ne uživaju jednaka prava i mogućnosti? Odgovor je daleko od pozitivnog. Iako se žene nalaze u mnogo boljem položaju nego što je to bio slučaj u prošlom vijeku, ravnopravnost polova još uvijek nije postignuta.
Nažalost, žene se u nekim drugim djelovima svijeta, a naročito u afričkim zemljama još uvijek susreću sa ogromnim društvenim pritiscima, zabranama i prisilnim radnjama kao što je traumatična praksa genitalnog sakaćenja. Zato borba i dalje traje.
Kada će ravnopravnost polova biti postignuta? Onog trenutka kada nestanu stvari sa spiska:
– Mizoginija i potcjenjivački patrijarhalni stavovi koji ženu posmatraju isključivo kroz prizmu majčinstva, kako je ženina najvažnija i/ili jedina svrha da bude majka i da joj pripada uloga domaćice, a “biznis” je za muškarce. Nažalost ovakvi stavovi u 21. vijeku nisu izumrli i najčešće su prisutni u ruralnim sredinama, ali nisu rijetkost ni u urbanijim sredinama.
– Omaložavanje žena koje odluče da ne žele rađati i imati djecu. Kakva je to žena koja ne želi imati djecu, ma to i nije prava žena, ona je greška prirode, česti su ovakvi osuđujući stavovi okoline koji dolaze i od strane žena odgajanih u duhu patrijarhalizma i pod pritiskom da se uklope u nametnuti društveni kalup.
– Demonizovanje žena koje izvrše abortus. Negiranje prava žene na izbor, ne znači samo prisiljavanje žene da donese odluku koju ne želi, nego je direktno kršenje osnovnih ljudskih prava – pravo odlučivanja o svom životu i tijelu. Abortus je najteža odluka u životu žene, ali žena mora imati pravo da tu odluku donese. Žena je vlasnik svog tijela i ona je ta koja odluku donosi, niko drugi nema pravo da odlučuje o njenom tijelu i životu.
– Dobijanje otkaza zbog trudnoće, kao i nedobijanje posla zbog planiranja trudnoće. Još uvijek se žene na razgovorima za posao suočavaju sa pitanjima kakav je njihov bračni status i da li planiraju trudnoću, što predstavlja direktno kršenje radnih prava i primjer rodno zasnovane diskriminacije. Diskriminacija koju sam i sama osjetila na svojoj koži prilikom razgovora za posao. Još jedan vid diskriminacije u ovom pogledu su i ugovori na određeno vrijeme, gdje je poslodavcima veoma zgodno da ugovor ne produže ukoliko žena zatrudni.
– Mobing i seksualno uznemiravanje na poslu i tokom obrazovanja. Žene su češće žrtva mobinga i seksualnog uznemiravanja na poslu, a naročito rizična grupa su samohrane majke. Manipulišući pritiskom životne egzistencije i karijernog napredovanja, muškarci na poziciji moći često su spremni zloupotrijebiti svoj položaj, isto kao što se nerijetko žene susreću sa seksualnim uznemiravanjem na polju obrazovanja od strane profesora, a u oba slučaja to dovodi do nazadovanja ženine životne situacije: otkaz ili prekidanje obrazovanja. Veliku ulogu u postojanju ovog problema ima neefikasnost institucija i neadekvatna pravna zaštita žena prilikom prijavljivanja mobinga i seksualnog uznemiravnja, gdje najveći broj žena i ne prijavi doživljene neprijatnosti i ucjene zbog nepovjerenja u efikasnost institucija, ali i zbog osuđujućih stavova da je sama “dala povod” za to što joj se desilo.
– Sva snaga ovakvih osuđujućih stavova se najbolje odražava u pogledu ophođenja prema ženama žrtvama silovanja i porodičnog nasilja. Često se od žrtve napravi krivac, tako da je žena sama kriva za doživljeno: izazivala ga je, provocirala ga je,..Česta su pitanja: Kako si bila obučena? Da li si mu se nasmiješila? Kako si ga gledala? Jer dekolte i osmijeh su poziv na seks, a NE, zapravo znači DA, to se ona samo pravi “da neće”, voli ona “grubo”.
– Nedovoljna zastupljenost žena na odlučujućim pozicijama kako u kompanijama tako i u politici. Nije problem ukoliko žena ne želi i nema ambicje da dođe na neku rukovodeću poziciju, ali je problem ukoliko žena ima ambicije i sposobnosti da obnaža određenu rukovodeću funkciju, ali zbog stereotipnih mišljenja i sujete muškarca, to ne može da ostvari. Ta stereotipna mišljenja su da je prema tradiciji “prirodno” da muškarci budu na rukovodećim pozicijama, jer je ženama porodica najveći prioritet, stoga žene po prirodi nemaju dovoljno izražene liderske vještine u odnosu na muškarce. Međutim, izražene liderske vještine nisu stvar pola, nego stvar ličnosti, inteligencije i karaktera bez obzira na pol, rasu ili neko drugo obilježje.
– Patrijarhalno vaspitanje kćerki i sinova da kćerka treba da kuva, pere, pegla i čisti, da je sramota ukoliko “žensko “ to ne radi, da treba da sluša svog muškarca, jer muškarac je glava kuće i njegova je posljednja. Umjesto da se djeca vaspitavaju tako da bračnu zajednicu posmatraju kao ravnopravan odnos partnera bez ograničavanja ličnog razvoja i ugrožavanja integriteta drugoga.
U pojedinim dijelovima Azije, Bliskog Istoka, a naročito u afričkim zemljama žene se nalaze u veoma nezavidnom položaju. Često u potpunosti ekonomski podređene, obespravljenje i zarobljenje u okovima patrijarhalizma. Stravičan vid toga je provođenje genitalnog sakaćenja žena, što podrazumijeva odstranjivanje klitorisa i usmina, a u najstravičnijem slučaju ušivanje kako bi se smanjio vaginalni otvor, izazivajući stravične bolove prilikom i nakon zahvata, infekcije, bolove prilikom seksualnog odnosa, smanjenje seksualne želje, neplodnost, a nerijetko i smrt uslijed infekcija ili tokom porođaja. Cilj ženskog genitalnog sakaćenja je dokaz ženine čednosti prije braka i “osiguranje” da će biti vjerna svom mužu, jer čin genitalnog sakaćenja dovodi do gubitka seksualne želje i bolnih seksualnih odnosa.
Sve dok ove stavke ne prestanu biti svakodnevica, trajaće i borba za rodnu ravnopravnost.