Evlogite (Blagoslovite), dubokim staračkim glasom prekide tišinu jutra, vrelog od samog izlaska sunca koje se sve dominantnije oslikavalo na pučini mora ukazujući da je ljeto blizu.
Kirios, odgovorih već oznojen i pozabavljen zaraslim ružama ispod terase koja je pružala raskošan pogled preko šume četinara na modri Egej i sam vrh planine Atos. Okrenuvši se prema poznatom, vrlo prijatnom glasu ugledah starca Zosimu, monaha u već poodmaklim godinama koji se vidno iscrpljen svom težinom naslonio na svoj ručno izrađen štap od masline kojim se već dugo godina služio za šetnju često neprohodnim svetogorskim puteljcima.
Kako mi je jedne prilike rekao taj štap koji je sad tako čvrsto ubočio u kaldrmu ga je jednom još davno dok je mogao da se penje na Atos izbavio od stradanja, stijena ispod njegovih stopala se odronila i pad sa litice je spriječio štap koji se uglavio između dva velika kamena. Na svu sreću starac je bio žilav, u rukama jak pa se održao uz pomoć štapa.
Možete imati čula izoštrena poput divlje mačke iz savana Afrike, ali Oca Zosimu ne možete primjetiti da vam se približio sve dok vam se sam ne otkrije. Kao da zemlju ne dodiruje, staračkim laganim koracima se samo pojavi ni od kuda, nikad bez kakvog takvog poklona često u vidu slatkiša koji izvuče iz džepa svoje mantije, odnjegovan starim običajem da se praznih ruku u goste ne ide.
Na Aton je došao davno, kako kaže i sam je zaboravio kad, a sad godinama unazad u maloj trošnoj keliji u dnu Kareje živi sam u tišini i molitvi. Nije bio prvi put da se starac blagog lica pojavio usred posla kojeg bih obavljao na imanju kelije Paterice, iznad Kareje do koje se uspinjalo utabanim uzanim putem kroz gustu šumu u kojoj su se smjenjivali četinari, arije i divji kestenovi.
U periodu smjene proljeća i ljeta kao što je to slučaj i ovde, kad sve ozeleni i olista, put kojim se dolazi do Paterice djeluje kao prolaz kroz tunel od visokih jela i kestenova koji sa obe strane puta iznad vas zaklanjaju pogled na otvoreno nebo. Samim pogledom u krošnje ne možete tačno da zaključite kojem stablu koje grane pripadaju jer su se obgrlile pružajući vam najprijatniji hlad u periodu vrelih mediteranskih dana.
Uvjek nečujno ali jednako prijatno bi se pojavio započinjući razgovor, interesujući se o tome čime se to zanimam slušajući sa velikim strpljenjem dok bih mu objašnavao. Imao je usinhronizovane prodorne oči sa svojim stavom jake zainteresovanosti za svakog sagovornika. Iz očiju je emitovao neopisivu staloženost, mir, ekvilibrijum koji je prštao iz njega.
Njegovo lice nikad nije odavalo da je neraspoložen, štaviše smirenost koja se emitovala iz njega je bila zarazna, pogledom bi vas pripitomio kao jagnje. Brada gusta i jaka, već godinama bjela spuštala mu se ispod grudi, na prvi pogled jedan od onih likova koji su nastajali samo pod Rembrantovim kistovima. Ono po čemu je Zosima bio karakterističan je svakako njegov osjećaj za vrijeme. Savršeno bi prepoznao momenat koji je pogodan da se povuče, u goste bi dolazio taman toliko da se susretne sa ljudima ostajući među njima toliko da ne naruši ni tuđi ni svoj mir. Nije mnogo pričao, uglavnom bi volio da pita nešto, uživajući da vas sluša dok vam se osmjehuje očima, a kad bi i pričao rečenice bi mu bile što kraće i u vidu savjeta i pouke.
– Starče, taman sam planirao da napravim pauzu, da li biste popili kafu sa mnom, biće brzo gotova?
– Čaj bih radije ako ti nije teško, eto onaj naš svetogorski i nemoj da mi šećeriš.
– Izvolite na terasu, prijatnije je a i pogled je bolji, sunce je već jako pa da malo predahnemo.
– Već znatno živahnije, smirenijeg daha pođe ka terasi lupkajući štapom pored sebe o daščani pod kelije.
Dok sam čekao da voda za čaj i kafu proključa posmatrao sam starca kroz prozor na vratima koji je terasu djelio od unutrašnosti objekta. Štap je odložio na zid do stolice u koju se smjestio tako da može da posmatra Atos, prijatan vjetrić mu je zanosio podužu bjelu bradu u stranu, duga brojanica pade mu uz noge okrećući zrno po zrno svojim staračkim rukama. Mir je svakako nešto neopipljivo i nematerijalno međutim pogled na njega je bio materijalizovani mir. Momenat svakako koji prevazilazi pojam vremena. Dok sam posluživao starca čajem primjetih da je na sto stavio crnu čokoladu, koju dodatno rukom pomjeri ka meni.
– Istopila se, stavi negdje u hladnije mjesto pa se zasladi kasnije, trebaće ti. Znaš ovde je čak i ljeti vlaga mnogo jaka zbog vegetacije pa je dobro da se malo zasladiš.
Razgovor je bio skroman, sa strane posmatran i ne tako produktivan, više smo tako sjedili zajedno, odmarajući, on od pješačenja a ja od ruža koje su se opirale sve jačim trnjem. Nakon što sam mu natenane objasnio kako i gdje hoću do kraja dana da zasadim i nekoliko pistacija on je polako pijuckao svoj čaj pogledom najčešće usmjerenim ka Atosu, koji je mora se priznati tog jutra bio izrazito lijep, nekako dominantno ponosan.
Vazduh je bio čist a sunce koje se već približavalo zenitu crtalo tako raznolike sjene po strmim stijenama. Vjetar koji je kraćim intervalima nailazio iz pravca mora povijao je kiparise na uglu našeg imanja koji su se gordo uzdizali iznad svih okolnih stabala. Htjedoh da iskoristim priliku dok je još tu da ga upitam za nešto što me tih dana silno mučilo. Trenutak prije nego što sam uspio da mu postavim pitanje Otac Zosima se prenu sa stolice zgrabivši svoj štap sa zida stojeći ispi čaj i uputi se ka izlazu.
Nevješto sam prikrivao, bar pred njim jer sam ga u oči gledao dok sam mu predlagao da ostane i na ručku osjećaj nezadovoljstva što eto već ide i uskraćuje mi vrijeme da mu postavim nekoliko pitanja sa kojim bi mi olakšao savjest. Opet mi se blago osmjehnu, reče da je već objedovao, dade mi blagoslov i prije nego što je napustio imanje svojim štapom uperi ka onim kiparisima iznad imanja i obrati mi se tiho.
– Vidi kako vjetar savija one kiparise, i što je kiparis veći više ga vjetar lomi ali još nijedan nije isčupao zbog toga što puštaju jake korijene. Vjetrovi će dolaziti i odlaziti, mi im odoljevamo onoliko uspješno koliko jake korijene imamo. Nauči se od kiparisa.
Pogledom se zalijepih za prizor koji mi je pokazivao, udubio sam se i razmišljao o tome što mi je rekao, kad sam se okrenuo Zosime više nije bilo…
