Te devedeset devete sam bio dječak osnovnoškolac koji je sa koferima ispred nove kuće na keju nakon deložacije iz one prethodne u kojoj sam živio kad sam započeo školovanje sada stajao, ništa mi nije bilo jasno, u rukama sam držao tamagoči što mi tetka kupila kad je bila kod nas u posjeti, u Ljubuškom uzela. Za mene je Ljubuški tada bio Las Vegas jer su se oni lijepo odijevali u odnosu na ljude iz moje sredine iako su svi glumili neke kulturne ljude ili su bar tako djelovali u odnosu na nas koji smo tek došli.
Ta familija iz Ljubuškog koja nas je obilazila jednom do dva puta godišnje je bila sa očeve strane, njihova djeca nekoliko godina starija od mene su kod nas redovno ‘provodili ljeto’. Tih ljetnih dana morao sam svoj krevet da ustupim svom pet godina starijem rođaku dok sam ja spavao do njega na improvizovanom ležaju od naslaganih jorgana. Kad bih uveče legao da spavam, krovni prozor koji je krasio to potkrovlje, tu moju sobu za mene je bio bioskop koji bi me uspavljivao.
Ja sam to tako doživio te ’99 na keju sa onim koferima, cegerima za pijacu i nekim šatorskim vojničkim krilom. Ćaletove vojne torbe iz kojih je virila ona siva vojnička ćebad, bilo je takvih torbi još u gepeku crvenog golfa dvojke što ga rđa načela po pragovima. Moja četiri godine mlađa sestra je imala neke gegice, žute ili možda pink nije ni važno ali bile su mnogo smiješne i sad kad se sjetim toga nasmije me kako su joj samo smiješno stajale.
Vjerovatno su bile za broj veće, od neke curice koja ih je prerasla. Dječija garderoba se razmjenjivala među komšilukom i rodbinom, uvijek neko ima onu malo stariju djecu koja isprobaju najnoviju garderobu a svih nekoliko generacija iza njih nosi ono što su oni prerasli. Mene je zapala hodaljka, izdrndana i nakrivljene vertikale, na njoj je pisalo Veljko. Tad sam već naučio da pravim štekove i postajem sebičnjak, u toj hodaljci ja sam napravio sefove u koje sam trpao zbog svoje dječije pohlepnosti koja se javlja kod djece u tom dobu.
Pričali su mi da ih je još nekoliko u njoj poslije mene prohodalo. E moja sestra je vjerovatno naslijedila te gegice. Na donjem spratu kuće nisu bili završeni unutrašnji radovi ali je priprema bila u punom jeku, trebala je tu da se useli još jedna porodica. Ulaz nam je bio zajednički te nismo mogli neprimjetiti useljavanje novih komšija, majka je predlagala da odemo da se pozdravimo sa njima a ćale nije bio u tom fazonu. Tek idući dan ja sretoh na stubištu svog novog komšiju Dejana pitajući me koje su stepenice vaše a koje naše, bio je stariji od mene tri godine, dovoljno da bude i pametniji, volio je da mi prodaje fazone na koje bih i nasjedao.
Uostalom stvaram novi komšiluk, od nečeg se mora početi. Moj novi, tri godine stariji drug je bio sin elektičara i uredno su se izdžavali, čak je majka nagovorila oca da se sprijatelje i bi tu stvarno kasnije i tog nekog komšijskog odnosa među nama svima. Ja sam tad kod njih u stanu kad su nas pozvali na neku proslavu ugledao prvi put telefon, sa kolutom na okretanje. Nisam znao kako se s njime upravlja. Ali saznao sam nekoliko mjeseci kasnije kad mi je otac otišao na rad u Beograd, preko tog njihovog telefona mi smo sa njim održavali kontakt.
Naučio sam kako da pozovem. Volio sam zvuk koji pravi opuga kad okrećeš na broj. U ovim godinama ja mogu da definišem i to poistovjetim sa osjećajem tehnološkog osvještenja ako to može dijete da osjeti. Preko tog telefona ja sam ga izvještavao o svojim školskim dešavanjima a on, ja sad znam to, krio svoj dnevni umor, lagao mi kao ma evo dobro, sve je kako treba, daj mi majku.
Predajući joj slišalicu ja nisam čekao kraj razgovora već trk u dvorište gdje sam već od neiskorištenih cigli napravio golove. Dejo i ja smo tu tikli penale, nabijao je iz sve snage kako bih i ja da sam stariji bio. Kasnije nam se priljučio i jedan Nikola i to je bio početni sastav male grupe na Savi. Kej je bio klupa u našem dvorištu, balkon mi je visio nad tom klupom gledao direkt na drugu obalu, kao da smo plutali nad tom Savom. Budio sam se uz nju kad je oni jutarnji zraci sunca iz zore izvuku pa je obasjaju ili predveče kad kokičari izlaze na rad i narod da šeta, sve fin svijet, ja bi ih posmatrao odozgo sa svog balkona, gledajući hoće li se pojaviti neko od te nove klape koju sam upoznao.
Otvoren balkonac je unosio onaj ljetni zadah rijeke u naše prostorije u vrijeme onih dana kada se Sava povlači a obala suši, majku je to strašno nerviralo i govorila je kako smrdi međutim ja to pamtim kao parfem nekih finih dana sa keja. Upoznao sam i Sanju, kratko ošišanu djevojku, mnogo stariju od mene koja je tu ispod mog balkona na klupi redovno sjedila i dvogledom posmatrala ptice koje se jate oko mosta u suton.
Dvogled sam do tad viđao samo na filmovima dok mi Sanja nije jedne večeri rekla ”izvoli, tvoj je do sljedećeg utorka, nemoj da ga razbiješ”. Možete zamisliti šta se dešavalo tada u duši jednog dječaka, prvi put sam posmatrao udaljene predmete koji na jedan pokret mojih ruku dolaze tako blizu da mogu da se dotaknu. Sa svog balkona sam posmatrao gužvu na granici, suncem omamljene alase u čamcima koji bućkaju za soma, daleko tamo na krivini prema sušari u prolaznike, u one ptice.
A evo ovo ja sam započeo zbog jednog događaja gdje nisam mogao izostaviti Sanju. Već drugo ljeto u toj kući na Savi ja sam već naučio i da plivam, smjelo bih se otisnuo do polovine kad bi sa balkona čuoprestravljen majčin urlik da se odmah nacrtam gore u kući. Tad sam dobio baš onako dobre batine kojh se još uvjek sjećam. Moj prvi ribarski štap je bio ručne izrade od ljeskovog drveta na kojem je bio podvezan siluk sa udicom i sa čamca Sanjinog brata ja bih zabacivao praznu udicu, imitirajući ribare.
Poveo sam i svoju mlađu sestru koja je njemo sjedela jer sam joj ja tako rekao, iako je čamac bio privezan lancima za alke dozu predostrožnosti sam ipak preduzeo da joj se šta ne bi dogodilo. Zabacio sam po ko zna koji put, na sebi sam imao dres ”Atletiko Madrida” koji sam dobio od tetke iz Ljubuškog i taman da odustanem zabacih opet onako praznu udicu, kad odjednom to ljeskovo drvo u mojim rukama se zatrese i ono se savi do površine vode.
Trgao sam najjače što sam mogao i ne znam kako ali već u sledećem trenutku u čamcu se našla riba, podugačka i povelika. Srce mi krenu lupati kao u mladog zeca a moja sestra prestravljena zavrišta tako glasno da su je svi čuli. I ja sam vrištao, bojao sam se i nisam smio da priđem ribi koja se koprcala u barici koja se u čamcu nalazila.
Ona nije prestala da plače, nekoliko već radoznalih ljudi se nagelo sa ruba keja da provjeri o čemu se radi. Prepoznao sam i svog oca koji trčećim korakom panično silazi niz stepenice ka čamcu. Na prebledjelom licu se isčitava strah koji se pretvori u smijeh kada je vidio o čemu se radi. To je štuka i to fin komad , ‘ajmo gore da je spremimo’. To je vjerovatno bio moj prvi ulov, a na pecanje više nisam išao jer je naš golf sa rđavim pragovima opet bio napunjen onim istim stvarima sa kojima smo i stigli pred tu kuću, sa pijačnim cegerima naslonjenim na točkove.
Pratite ”Micro mrežu”:
