Sanjao sam ga noćas, ”kroz suze mi sada pričaš, de otvori nam pivo, zapali”.
Do njegove iduće rečenice, baštu lokala ispuniše bolna tri minuta koliko je tražio snagu da nastavi. I ja sam ćutao, šta ću, otvorim nam ja ona dva zamagljena Zaječarca i otpi prvi gutljaj. Sanjam, nastavljaš ti kao ”idem mu ja u posjetu u bolnicu penjem se uz ona bolnička stubišta i vazduha bolničkog i žurnih sestara i pacijenata umotanih svojim nesrećama, i paučine u holu i neku baku što su u krevetu provezli sa infuzijom u onoj starčkoj ožutjeloj ruci, a pod drugom na grudima ikonu Bogorodice Iverske”.
Svega se sjećam, sve sam opažao, čula mi se izoštriše, postadoh kao paun u preriji, moje knedle u grlu se sjećam, jabučica mi se zaglavila u grlu, nestade mi daha.
Tad kažeš izbi na njegov sprat i vidiš ga na šanku infopulta u onom svom smeđem bade mantilu.
– Pa gdje si ti do sad, ajde spakuj me i vodi odavde udaviću se u ovom njihovom kavezu. Kako mi je Uroš, vodi me da ga vidim.
– Dobro je tata, Darija je sa njim ajde sjedi, kako se osjećaš?
Bio je kao dječak kažeš ti, kao veseli dječak, nije imao grijeha tada u tvojim očima, sve ste tada jedan drugom oprostili, prisjetili ste se svega naslućivalo vam se iz pogleda.
Htio si da mu baciš glavu na koljena i zaplačeš ali nisi smio pokazati slabost, ostao si pribran i sahranio bol u trenutku. ”Otplakaću kasnije, ne pred njim”, tebi samo što ne skližnu sa usta naglas od misli koja je proparala kroz glavu.
– Kad ćemo na Savu da isprobamo one štapove što sam nam uzeo?
On tebi kaže pa nastavlja po svom. ”Ove godine majku mu slabo se šta izvadilo, ma ima čika Dule da izvadi soma kranom da ga izvlačiš”.
– Ićemo ovih dana tata ‘ajde ustaj sve sam ti spakovao, vodim te kući da se presvučeš, mama ti je opeglala košulju, dolaze nam kumovi.
Dok si to pričao oči su ti sijale, pune suza ali svakako svjetlost je izbijala kroz svaki tvoj atom i onaj oblak se sklonu nad nama. Plakali smo obojica. Ćutao sam, nisi ti ni imao koristi ni od kakve moje rečenice koliko od moje šutnje, ja to shvatih, uzeo sam čašu sa stola prinoseći ti da se kucnemo. ”Kakav je to šmeker bio, sjećaš se šta je sve prošao i kakav mangup bio?”
– Sjećam se brate, odgovorih. Ja ti priznajem toliko nisam ni slušao, bar na momenat koliko se predao mislima koje me sjećaše na Duleta, kako nam je udice podvezivao i savjetovao o pecanju.
Misao me odvede u njegovu garažu zbog čije kolekcije štapova je ispaštao vaš auto morajući da ostane vani. Meni kad se koncetracija povratila temom si već otišao, te spomenuo kad si sinoć podigao svog sina da si prepoznao Dušanov pogled i da si dugo sina grlio ne smijući više u oči da ga gledaš, samo si ga po tjemenu ljubio.
– Uroš ga vjerovatno neće upamtiti ali obećavam ti kao drug, pričaćemo mu o njemu čim mu nogice ojačaju da sa nama ode na pecanje ili opiči roštilj, otvori ćaletu pivo, sjedne kraj nas.
Pričaćemo kakva je faca bio, šmeker i gospodin, neka stara škola lojalna idejama života sa stilom. I na biciklu sa torbom za štapove i na kućnom kauču u bade mantilu, bio je gospodin baš kao i njegov otac u svim životnim okolnostima, iz mene izleti u vidu utjehe. Ti i ja se izgrlišmo kao dugo rastavljena dva brata. Sjećaš se kako je pričao za tebe, nastavi mi on, ”tog da bace iz aviona na noge bi se dočekao”. Volio je sve moje drugare.
– Tu veče kad je umro došao i Kiza i svi, ne znam da li da ti pišem znam da si u putu, rek’o ajde reći ću mu sutra. Sjedim ja na stepeništu između naših spratova, zabio glavu u koljena ne smijući gore ženi suze pokazati. On leži dole, predao dušu i ja začuh odozgo Uroša kako se smije, zabavljen sigurno smokijem i ja se ispuni takve snage, to malo stvorenje, njegov smijeh.
”Sad je na meni red, ti si svoj posao obavio tata”. Nisam bio na sahrani oca svoga druga ali ovom piscu ova priča neka bude onaj grumen blata što ka njegovom spuštemom kovčegu uz molitvu za pokoj duše poleće iz ruke voljenih okupljenih sada na njegovim odrom. Hvala ti za štapove koje si nam u amanet ostavio, imao si dobru rakiju kako priliči gospodinu kakav si bio.
Ni vijenac mu nisam odnio, ali sutra, sutra ću mu upaliti svijeću.
Foto: Milena Erceg
Pratite ”Micro mrežu”:
