Kunem se…

Nepospremljen je ostao sto pun hartije išvrljane mojim pokušajima od sinoć da napišem nešto zaista dobro, otvorena i skoro ispijena boca nekog lošeg viskija što sam za rođendan dobio, ne znam ni od koga, više nije ni bitno, zatim vrećica duvana nedovoljnog sadržaja da izgura dan i petrolejska lampa napuknutog stakla, začađena na uskom dijelu koju sam kupio na Bajlonijevoj pijaci u Beogradu za dvjesta dinara.

Dok sam stanovao u blizini Crkve Aleksandra Nevskog često sam tamo pazario jeftine stvari, najčešće knjige. Na fotelju naslonjena pozajmljena akustična gitara sa koje visi izgužvana bijela košulja sa flekom grafita na rukavu. Na samom sjedištu već danima na pola otvoren Gogoljev “Prospekt”, nedovršen u čitanju, nedovršen baš kao i moje misli i sve što pokušavam u zadnje vrijeme.

Tupi bol u predjelu čela i mozak koji osjećam da se pomjera na najblaže pokrete me podsjeti da sam još jednom, po ko zna koji put prekršio zakletvu da neću piti, bar ovoliko kao sinoć.

“Neću više nikad“, postoji li u ljudskom riječniku svih jezika svijeta skladniji sklop riječi za laganje samog sebe.

Svaki prema sebi iskren čovjek nakon noći prekomjernog konzumiranja alkohola se osjeća približno zgađeno kao onog trenutka kad je izgubio nevinost. Rijetki to priznaju sebi, drugima nikad. Fizička nelagoda je samo rezultat trenutnog duhovnog stanja. Navalu griže savjesti gušim samoopravdavanjem i nekim lažnim bodrenjem, neosnovanim i krajnje nepostojanim.

Krmeljav, slinav i neobrijan izgled perem hladnom vodom sa česme kojoj je hitno potreban majstor, bar malo vještiji od onog mog “znam ja”. U ogledalu već malo prijatniji odraz častim brijanjem ostavljajući brkove za koje izgleda jedini mislim da mi stoje, bar socijalno prihvatljivo. Donedavno sam imao podužu bradu koja me je ukalupljivala u ozbiljnije sagovornike te su ljudi imali potrebu da mi se povjeravaju što mi nije odgovaralo, ne zato što bih se izlajao već što sam slabo podnosio tuđe patnje i nedaće. Ni za svoje nisam nalazio riješenja pa bih se stresao od same pomisli da neko od mene traži mišljenje, mjerodavno ili makar onako za koje misli da ne može dobiti ispred apoteke ako stane u red i pita prvog ispred sebe.

Inače da bi čovjek čovjeku mogao išta da savjetuje ili čak da pomogne mora mnogo štošta da se desi, čitav sticaj stvari da nastane, pa da to tek jedanput uspije. 

Jesen sve prisutnije formira pogled sa mog prozora, prvi ovogodišnji mraz je najavio hladan period koji predstoji. Samo ove godine se radujem zimi, nadolazećoj tišini koju zima nosi sa sobom, tišini od koje očekujem dosta plodonosnih časova. Oni koji pribjegavaju tišini shvataju značaj udaljavanja od spoljnih utisaka i susreta od kojih se danima oporavljaš. 

Otvaram samo jedno okno da prozračim prostoriju, za drugo je i u najtreznijim momentima potrebna nadljudska snaga da se otvori stoga i ne pokušavam. Od svježeg vazduha što je ispunio sobu osjetih se dosta prijatnije a i svo ostalo pokućstvo kao da mi se zahvaljuje, gušilo se od ustajalog dima i mog zadaha nakon sinoć umalo dovršene boce onog viskija što evo sad ne mogu ni da gledam u njega. U samom ćošku suprotno od prozora se nalazila peć, omalena, sa heksagonalnim metalnim ukrasima preko stakla na vratima i korpa sa nacjepanim drvima, taman koliko je potrebno da zagrijem prostoriju i skuvam čaj, crni kakav inače pijem sa malo mlijeka.

Sjećam se da sam imao dosta tog čaja u rinfuzi, jedan Italijan sa kojim sam djelio garsonjeru u Lucernu mi je poklonio dva pakovanja od po pola kilograma, kako mi je rekao da ga je donio baš sa Cejlona. Ta dva pakovanja koristim evo više od godinu dana. Pijem ga samo iz jedne keramičke šolje sa utisnutim simbolom Ihtisa sa obe strane, nju sam kao suvenir donio sa jednog proputovanja kroz Francusku u nekom periodu kad sam se interesovao za okultno.

Srećom taj period se u mom životu nije odužio a okultizam se nije ukorijenio u mom svjetonazoru. Bila je to više faza radoznalosti, one mladalačke. Vjerovatno je presudan uticaj na mene imala sva ruska klasična literatura sa kojom sam se bavio još od tinejdžerskih dana tako da sam na sva intrigantna pitanja o onastranosti i duhovnosti crpio iz hrišćanskih, duhovno prožetih djela ruske književnosti 19. vijeka.

Zgužvao sam u grudve one hartije sa stola i podložio vatru koja se brzo razgorila jer je prozor još uvjek bio otvoren, prinio sam dlanove prvim plamenovima gledajući kako se u pepeo pretvaraju sinoćne misli koje sam bilježio, danas vrijedne taman toliko da se podloži vatra. “A i to je nešto” i “Ognjene misli” ironično se obraćam sebi dok se razbuktavaju komadi drveta u sve veću vatru. Netipično tog jutra sam posegnuo za daljinskim, mjesecima nisam palio televizor koji je na zidu služio samo da ionako prazan zid ne bude potpuno ogoljen. Ponekad bi preko njega prebacio svježe opeglanu košulju ili nalijepio podsjetnicu na komadiću ljepljive hartije. Na zidovima nisam držao nikakve ukrase, slike, ni suvenire, ništa što bi gostu zadržalo pažnju, osim slavske ikone i printa na kartonu omiljenog rok muzičara.

To je bila jednostavna prostorija sa osnovnim sadržajem, još nisam siguran jesam li pribjegavao jednostavnošću ili naprosto nisam imao dovoljno estetskih nagona. Pritišćem dugme i na ekranu se pojavi mlada lijepa žena, ukusno odjevena koja je u gostima imala neku skupinu mladih inovatora koji su tih dana pokupili neke važne nagrade na internacionalnim takmičenjima iz oblasti nanotehnologije. To sam zaključio još iz prvih rečenica, izgleda da sam se uključio baš na samom početku emisije. Posežem za duvanom i motam prvu jutarnju cigaretu koju odlažem na sto čekajući da čaj bude gotov.

Iskreno prijali su mi zvukovi koji su dopirali iz ekrana prekinuvši neku nelagodnu tišinu jutra. Nasuprot mene sa zida na kojem je bio i poster Hendriksa u ručno pravljenom blind ramu sada nekako sažaljivo gleda u mene ikona Svetog Jovana Krstitelja sa udjenutim bosiljkom na gornjem dijelu rama. U kandilu nije bilo ulja, odavno. Sa tom ikonom sam vodio razgovore u momentima kad se ne bih osjećao dobro, kad bi me ispunila tjeskoba i neka vrsta anksioznosti.

Tad bih osjećao da me neko zaista sluša, ja bih pričao a On ćutao. Ma i da je šta mogao reći kao da bih ga i poslušao, čovjek je biće koje rado sluša a zatim sve uradi onako kako je zacrtao. Zaokupljen sve interesantnijim izlaganjem mladog naučnika koji je predvodio razgovor pojačah ton i ne primjetih da mi voda za čaj vri već neko vrijeme te da poigrava oko džezve iz koje kao iz vulkana iskače erupcija vrele tečnosti.

U hitrom naletu da sklonim sa peći džezvu iz koje sve agresivnije kipti voda zgrabih za ručku koja se već bila usijala tako da sam čuo zvuk kože sa dlana koja cvrči dok se lijepi za vreo metal. U momentu instiktivnog povlačenja ruke ka sebi sa užarene ručke prevrnuh sadržaj iz džezve te se prostorija ispuni neugodnim zvukom i parom. Ovu sam nespretnost brzinom svjetlosti pripisao mamurluku te opet započe samoprekorijevanje upućeno na račun moje rastrojenosti i nezdravih navika. Postupak za pravljenje čaja sam ponovio uz roptanje i bolne grimase na licu.

Dok sam uspaničeno i rasrđeno tražio čime bih olakšao bol u šaci ugledah sa natkasne oborenu fotografiju, licem ka podu okrenutu i rasuto zaštitno staklo svuda oko nje. Kroz glavu mi prođe da sam sinoć u prolazu nešto oborio ali nisam pridao značaja te se vratio švrljanju vidno opijen. Na poleđini fotografije koja mi para oči u kojima se prikuplja rosa, ispisana njenom rukom posveta “U sjećanje na jedan divan dan na promenadi Ciriškog jezera, sa neizmjernom zahvalnošću i ljubavlju tvoja vječna podrška”.

Datum naravno ispisan ispod i kroz svo ono staklo baš onako neoprezno zgrabih fotografiju i udjenuh je u donji ugao ikone Svetog Jovana, pa se pred te dvije ikone opet uz osjenu krsta zakle da neću više piti, nikad…